Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
U stvari, samo je prividno naglasak na tome čudesnom jezičkome zdanju; ono je važno samo kao utelovljenje individualne i neponovljive stvaralačke moći pesnikove, njegovoga
su naruku lingvisti, kojima nije bilo teško da za potrebe tumača književnosti izdvoje takozvano komunikaciono jezgro u jezičkome sistemu i ukažu na stilski slobodne elemente koji tvore periferiju.
jedan red čine aktuelna, trenutna i individualna obaveštenja; drugi red čine potencijalna obaveštenja, pohranjena u jezičkome sistemu kao najvećoj kelektivnoj i kulturnoj memoriji.
nema poezije bez žive interferencije između dva različna reda informacija, od kojih jedan čine informacije pohranjene u jezičkome sistemu, dok drugi čine aktuelne informacije koje poniču u govornome aktu.
Posuvraćena je ona zato što je okrenuta samome svom jezičkome medijumu, a čista je zato što se bez ostatka svodi na lični akt konstruisanja.
Praktično se nikada ne komunicira na nekome prirodnome jeziku uopšte, nego uvek na nekome njegovom obliku, na nekome jezičkome stilu, odnosno na potkodu u okviru opšteg jezičkog koda.
Mi, u stvari, nismo uvek dovoljno svesni koliko je taj metaforički mehanizam projektovanja aktivan u našem jezičkome ponašanju i koliko njegove ukrštene slike skrovito utiču na naš prijem verbalnoga obaveštenja.
i deo osnovnoga jezgra metaforičkih prenošenja u prirodnome jeziku, asocijativni nizovi se lančano šire i u našem jezičkome pamćenju aktiviraju sve dublje slojeve.
da se, s druge strane, u osnovu kulture nalazi prirodni jezik kao prvostepeni semiotički sistem, onda s pravom treba u jezičkome mehanizmu metaforičkometonimijskoga prenošenja i projektovanja videti drevan i nepresušan izvor slika sa
čisto nebo, nisko nebo) ili pak kvalifikuje i time poredi njegove varijante (tuđe nebo, rodno nebo), ali se u današnjem jezičkome stanju u suštini ne dopušta upotreba prideva koji implikuje postojanje množine: tako sporedno nebo implikuje glavno
izražaja stvaralački odnos prema jeziku, a stanje u modernoj poeziji moglo bi da se zamisli kao neprekidno takmičenje u jezičkome stvaralaštvu (u tom su takmičenju neki naši savremeni pesnici tako daleko otišli da više ni sami ne znaju gde se
Ona nas, pre svega, podseća na množinski oblik nebesa, koji, opet, u današnjem jezičkome stanju funkcioniše kao ostatak jedne ranije razvojne etape, pa ga zato sve tri reči koje ga imaju upotrebljavaju u