Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
i u patnjama i u radosti često puštaju na volju svojim osećanjima: govore, kazuju sve patnje, pevaju i poklikuju, huču i ječe, svete se i žrtvuju.
Radičević, Branko - PESME
Strašno li se zlotvor sili, Sve krvavi pokri krili, Ljube ljubi, đecu gazi, Časnome se krstu plazi, Na kolju nam ječe braća — Al' mu ajduk zajam vraća.
STOJAN I Doline, brda i tutnje i ječe, I cikću puške i mačevi zveče, U meso biju ti prokleti topi. I rane jape, vrela krvc(a) lopi, I mozak klade, i
Eto s' nebo pozlatilo — Sunce granu — de l' je njeno? Svi vetrići za njom tuže, Slavlji tužne pesme viju, Vrela ječe, a te ruže Grozne za njom suze liju, Sve se, sve se o njoj bavi, A on? Da l' je zaboravi? (2.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Namah se otvori Kosovo. Grme topovi, more, nebo se prolama, sijevaju sablje, zveče handžari, ječe ranjenici, — sve ogreze u krv. Brane se vojnici, jer nemaju kuda, no koja vajda kad nijednog oklopnika posjeći ne možeš.
Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE
klupama su baš u tom svečanom trenutku raspoređeni najteži bolesnici koji knjavaju na vrećama, klopaju slaninu, stenju, ječe, ili — što je najuspjeliji fazon — jednostavno umiru ko muve! Fenomenalan prizor, nema šta!
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Pođimo žurno. Do zore bar na našem stolu da bude dar.“ Krenuše braća, sve brda ječe; „O, hoja-hoja, veseli zeče!
“ Dok Vidran Vidrić pred pragom hrče, u mlinu deda, sve brvna ječe, siromah Žuća i mačak Toša pospane oči u potok beče: kad li će najzad, mokar i bos, neznani ribar pokazat nos.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
Neki još drže stisnute puške. U onom kamenjaru između mrtvih ječe ranjenici. Komandir prati hitno ordonansa da pozove bolničare, ako ih gde ima...
Rakić, Milan - PESME
i boje, A zemlja ima setan miris dunja Što mesecima u prozoru stoje; I sve da bude tužno, sve da bude Kao da svuda ječe bolna deca, Rastapaju se čežnje kao grude, I sve kroz suton prigušeno jeca; Pa kad na mene padnu usne tvoje, Da
Pandurović, Sima - PESME
Mrak! mrak se hvata dubok. Ječe trube Pobedu smrti što nosi trofeje: Uvele nade iz stvarnosti grube, Cepane snove, do one aleje Što guši zemljom
Pobedu smrti što nosi trofeje: Uvele nade iz stvarnosti grube, Cepane snove, do one aleje Što guši zemljom život. Ječe trube Pogrebni marš nad bićem svega sveta, Za one što se pate, koji ljube, Za prosjake života tol’kih leta.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Boj se završe. Dim ga obavija, a tutnjava zagluhnula ga. Padaju i ječe oko njega. On puca, mlati kundakom, bode bajunetom... Izmoren, gladan, pada na zemlju...
Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
Ništa sprama onom kud smo mi propadali! Ništa nije jadnije slušati nego gdi daske oko nas škripe i balvani ispod nas ječe. Čudo divno kako se ne razglave, te bi nas bilo do ušiju pokvašeni[h]!
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Začuđen diže se Avgust, i baci k terasi pogled, Gde zvuci zvone i ječe, i bleda caruje tama. Prestade veseli šapat između stubova drevnih, I polupijane žene jurnuše do carskog trona.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Dva vojvode, vjerne moje sluge! huče strašno adski uragani, a vulkanska mračna grla ječe, riču grdna tartarska strašila, zveče lanci s jarošću uždeni, buče volne s mučiteljskom bukom: sve glas sliva pod
Popović, Jovan Sterija - POKONDIRENA TIKVA
Kom je milo nek se s ženom tuče, Nek se tuče i za kose vuče. Neka gajde pored svirca ječe, Pune čaše pri veselju zveče. Ne zavidim, na čast svakom svoje, Moja je sva slava stihotvorstvo moje. POZORIJE 4.
Krakov, Stanislav - KRILA
Kuršumi riju suncem ispečenu zemlju, i bacaju oblačke prašine uvis. Uzaman vapiju i ječe ostavljeni ranjenici. Niko se ne obzire na njih. Na zapaljenoj poljani ima samo ljudi koji sebe spasavaju. — Konjica, konjica.
Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI
Kako srpsko kolo igra, Kako srpske misli budi! A kum Josim zagrli me: „Stari svate, vesô budi!“ Pesme ječe, čaše zveče, Rumeniji svi u licu. De, starojko, reci i ti Ma najkraću zdravičicu!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Bila je to neka bugarska četa, koja je žurila u pomoć onima na reci, pa naletela na mene. Pred nama ječe ranjenici. Sad im niko ne može pomoći. A noć je i onako puna krvi i smrt lebdi nad glavama svih nas.
Vazduh kao da se cepa, onda krklja, jaruge ječe. U tom haosu maleni čovek drhtavom rukom pokreće mikrometar durbina, ustreptao, usplahiren...
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
crveni, U lepota cveće na grudi se zeleni; Gled[aj kako] s igrača znoj r'jekama teče, U momaka od ljubovi serca gromko ječe! U pope se zamrsila sva ot znoja brada, Kako neće, do njega je popadija mlada!
Sve razdora sruši vlast; Leti Srbin, leti voljno Na Kosovo, polje bojno, Nagli svoju u propast. Sablje zveče, Brda ječe; Krv se lije, Srce bije. Konji vrište, Majke pište, A junaka rane tište. Složno, braćo, Srbin bije; Miloš gdi je?
Kad sultan pade, grozni strah i tuga Obuze Turke u carskome stanu, Pa zabunjeni skaču, beže, ječe, A srpski mač ji nemilice seče.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Sva su zvona vješto bila povezana jedno za drugo. On stao, pa ljutito vuče za konopac, a zvona ciče, ječe i potmulo se razliježu. Ostavi avlijska vrata i stade otvarati staje mumlajući nešto kroz zube.
Batalijun! Batalij-u-n!“ Ječe, ljudi, gore i gudure — od stra'ote se božje ćuteći ne mere... Krpatim ja grčki, nanosim malo na arapski, zabrkljačim
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
J. se upotrebljuje i u ljubavnim vračanjima i gatanjima. Na Đurđevdan devojke se pre zore valjaju po ječmu »da momci ječe za njima« (u Levču, Karadžić, 3, 1901, 123; SEZ, 7, 105). Uoči Đurđevdana devojke uzmu nekoliko zrna j.
Ilić, Vojislav J. - PESME
svlada, I nestane davno mnogih prijatelja Kad jesenji vetar s nepogodom dune, I tajni se odjek zahori u miru, Znaj: to ječe moje pokidane strune, To udara prošlost u srebrnu liru.
Čuj! u daljini tavnoj kimvali sladosno zvone, I smeh se razleže njihov i trube njihove ječe. U slavu sutrašnjeg dana, o gromovniče Krone, To njini pehari zveče. Čujem li varvarski usklik ahajskih pesama bojni'?
grme, I rasprštaše se silno pod svodom mračnoga hrama Začuđen diže se Avgust i baci k terasi pogled, Gde zvuci zvone i ječe i bleda caruje tama. Prestade veseli šapat između stubova drevnih, I polupijane žene jurnuše do carskog trona.
Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE
debelim zidovima, koji ne propuštaju ni zvuk, ni žegu, ni mraz, pokrivena patosom od hrastovih parketa, koji starački ječe pri svakom koraku, zagrevana kaljevom peći, koja, pevucka kada se podloži.
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
Strašno li se zlotvor sili, Sve krvavi pokri krili, Ljube ljubi, đecu gazi, Časnome se krstu plazi, Na kolju nam ječe braća – Al mu ajduk zajam vraća.
Popović, Jovan Sterija - ROMAN BEZ ROMANA
Ah, Burjam, Burjam! Kakva je to slava, kako mačevi sevaju, kako štitovi ječe, brda se tresu, a on na konju i peške leti, kako neprijatelji pred njim kao muve padaju! Tko će njegovo položenije opisati?
Petrović, Rastko - PESME
I vrbljaci i potoci hode, A krasno pada veče, I trube lovačke ječe: Aj, sa Dvine, čuj, dragi, trube ječe, Čuj, dragi!
I vrbljaci i potoci hode, A krasno pada veče, I trube lovačke ječe: Aj, sa Dvine, čuj, dragi, trube ječe, Čuj, dragi!
te, Sve dok pijana gori odbegla ne bi: Gde uz hrastova srca tvoja moje srce zalistaće; Čuj, dragi, sa Dvine trube ječe, Ribari se spremaju, Čuj, dragi!
Kupalo, prekrasni nestaško proleće. Sa zvekom ratnom i smehom u naša srca sleće. Čuj, dragi, s Kosmaja trube ječe! Kupalo, prekrasni deran proleće.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
njime sustane, on se onda ev' u grad povrati, đoga sjaše, dorata uzjaše, pa izgoni dora na kapiju, sve jednako Miloš s'ječe Turke.
Mili bože, čuda velikoga! Da je kome pogledati bilo kako s'ječe vojvoda Momčilo, kako krči druma niz planinu! Više tlači konjic Jabučilo neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe; al' ga
Više tlači konjic Jabučilo neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe; al' ga loša sreća susretnula: kad iziđe prema Pirlitoru, susrete ga devet vranih konja, a na njima brata ni jednoga!
se penje gradu uz bedene; gotov bješe u grad uskočiti, al' doleće ljuba nevjernica, oštru sablju nosi u rukama, pres'ječe mu platno više ruku.
Kad dođoše pod Kara-Okana, Okan biše tri godine dana, Okan biše, uzet ne mogoše; Marko s'ječe arapske junake, pa sve glave pred cara iznosi, a car Marku bakšiše poklanja.
“ Prevari se, ujede ga guja, prevari se, pruži desnu ruku; manu sabljom Kraljeviću Marko, ods’ječe mu ruku do ramena: „Eto sada, Novače kovaču, da ne kuješ ni bolje ni gore; a naj tebe stotinu dukata, te se rani za
Miloš pade, a Maksim dopade; koliko mu krvce žedan bješe, manu sabljom, ods̓ječe mu glavu, pak je vrancu baci u zobnicu, a đevojku ote u đevera, pak pobježe na muštuluk majci.
Arap pade u zelenu travu, a dopade Starina Novače, sabljom manu, os̓ječe mu glavu; pa dopade deli-Radivoju, pres̓ječe mu tenef na rukama, a dade mu sablju Arapovu. Mili bože, na svemu ti vala!
Arap pade u zelenu travu, a dopade Starina Novače, sabljom manu, os̓ječe mu glavu; pa dopade deli-Radivoju, pres̓ječe mu tenef na rukama, a dade mu sablju Arapovu. Mili bože, na svemu ti vala!
presjekao, i Alilu ruku obranio, ruka pade u zelenu travu; drugi put ga udario Janko, udari ga po bijelu licu, ods’ječe mu lice do vilice, sinuše mu zubi do resice; treći put ga udario Janko, pres’ječe ga po svilenu pasu, pa ga turi sa
Janko, udari ga po bijelu licu, ods’ječe mu lice do vilice, sinuše mu zubi do resice; treći put ga udario Janko, pres’ječe ga po svilenu pasu, pa ga turi sa konja đogina. Mili bože, čuda velikoga!
“ Sustiže ga nakraj polja ravna, udari ga mačem na dovatu, do ramena ods’ječe mu glavu, pa on viče slugu Šaban-agu: „Vrat’ se natrag, slugo Šaban-aga, te ti skidaj Njegošević-Mata, tvrda vjera: