Matavulj, Simo - USKOK
Pred kutnjim vratima stojahu: kneževica Krstinja, snaha joj Joke Milunova s djetetom u naručju, Milica, pristav i njeki Šuto Mirkov, mladićak iz brastva.
Milica zapali zublju i diže je visoko. Krstinja sa zdjelom punom pšenice sta prema vratima, Joke s djetetom stade sa strane ulaska.
Prva zaleleka kneževica: — Lele, đeco, moj očinji vide! Za njom ciknu Milica: — Kuku, braćo, dobro moje! Za njom Joke: — Jao, bane, moj đevere! Knez se podnimi na jednu ruku, a drugi dlan položi na Jankovo koljeno.
Je si l’ braću okupio, Bane Joko! Kâ što si se naučio, Perjanico! Da dušmanske s’ječeš glave, Megdandžio!... — Neka, Joke! — reče on još blaže. A onda stara prihvati: Kuhu, Mile, moj sokole, kuku majci! Đe ostavi udovicu, žalosnicu!
Đe ostavi udovicu, žalosnicu! Da podiže ludo d’jete, samo sama! Al’ će Joke dić’ Miluna, ako bog dâ! Da oružja i mejdana, ja se nadam! Te će biti kâ i tata, ja se nadam!
Jadna njegova majka, ako je živa! — Ja mnim — prihvati Joke — da će vladika pomiriti Janka s ćesarem. — Mniš!? — uzviknu Milica, te se one dvije začudiše.
Budi bog s nama. Šta bi radio jedan takav gospodičić s nama! — Da ga razgovara kraj ognjišta! — doda smijući se Joke.
Zamijeniše ih knez i snaha mu, udovica Joke. Mrgud, razdragan; kucnu Janka po ramenu: — Viđe li ti, mladi gospodine, kako starac skače i urliče, a?...
Dolažahu od Mrguda da te traže, a mene čisto stid da kažem, e te još ni vidio nijesam. Izidoše Krstinja i Joke. Janko zagrli starca, kao što bi svoje zagrlio; ižljubi dragića i srdačno se pozdravi sa ženskima, pa sjede i ispriča
— A sad, ako ima ko da odmah otide u grad — doda Janko. — Ima naš pristav Kićun — reče Joke... — Zanago je i on u kolu! Da idem po njega? — Idi — veli svekar.
Krstinja i Joke otidoše na pokajanje, a Milica sama osta pored Janka, običaj i inače ne bješe da djevojke idu. Jankova glava blijeda,
Poslao sam po njega... Prostri mi, Milice, kraj ognja, a vi sve tri budite na oprezu! Pošto knez leže, Joke i Milica otidoše u pregradak, a stara osta kraj ranjenika. Ali prije pola noći Milica je zamijeni.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Bješe ih šestina, sve ljudi viđeni i lijepo odjeveni. Ženske ih celivaše u ruke, redom svakojega. Joke ih nazivaše imenom; one dvije, Stana i Milica, snebivaše se malo; vidjelo se da im ljudi nijesu dobro poznati.
„Ha, veselo, veselo!“ graknu serdar, da je svijem u ušima zazvonilo. „Sjedajte ljuđi! Kamo vi ženske? Joke, ostavi pričanje sad, namjesti ovim ljudima da posijedaju! Petre ovdje ti! Luka, Marko, ti Čevljanine sjedi, sjedajte.
Ozrinić bješe jedan od onijeh te su u Duzi s Jankom u četi bili. „A hoće li koja od našijeh ženskijeh doći?“ zapita Joke brata. „Neće nekako ne mogoše!“ odgovori on. „E, ne mogoše, a od šta?“ „Neka ih čoče, može im biti!“ prekide serdar.
„Pričajte se vi, a ja odoh da prokadim još đe-đe!“ „Da ti je sreti put!“ rekoše mu. „E, pohitajte, živnite, Joke! da se ranije ruča, e ćemo u sretanje, pa imamo kad nadoknaditi!“ reče serdar. „Tako je! tako!“ povladiše ostali.
“ Ženske, sve tri, nagnuše se da vide. „Konj!... E, vidi lijepo li je navezao!“ reče Joke. Janko se smijao. „Donesi, Milune, pa ću ti na njemu napraviti čovjeka da jaše“, reče.
Vide e je ženska glava. Lijepa glava, sa plavijem očima i s bujnom, raspletenom kosom. „A ko je to?“ zapitaće Joke. „Ovo mi je sestra!“ „Zbilja?“ One se bolje zagledaše. Stana kad ču tu riječ, ostavi vez, pa priđe i ona da gleda.
S toga se on savlada, pa će njoj, blažim glasom: „Tiše, Joke, tiše! Zar ti je milo da te i drugi čuju osim mene? Kaži što imaš, ama meni kaži, a ne bijelu svijetu!
Nikada dotle on na nju ne zamahnu, a doduše ni ona mu do tada ne dade uzroka. „Čuješ, Joke!“ započe on. „Žao mi je, vjere mi, što smo do ovoga došli, sad kad smo bliži grobu no domu.
Nije, bogami, no čast, jer ćemo imati zeta s kojim ćemo se ponositi... Da-nu, šta kažeš na to!“ Joke ne odgovori, no se pognula, ne zna se da li pod teretom jada, ili tijeh domaćinovijeh razloga.
Mali Milun steći će kolo braće i sestara, što će se saviti oko njega. Promisli, moja Joke, puna kuća mladosti i života!