Ćipiko, Ivo - Pauci
— Ne, ne! — odgovori Ivo. — Ovako ćemo se pridrža mladićeva bedra i polako pođoše uzbrdicom. U društvu s Jurom lijepo se razabrao u mislima. U hodu, pošto se malo ugrijao, osjeti jak nagon za pustim poljskim životom.
U hodu, pošto se malo ugrijao, osjeti jak nagon za pustim poljskim životom. Zaželi se drugoga života, pa da s Jurom obigra po suncu poljem unakrst. —Mazga ti je mršava, — reče mu, ogledajući je.
Na dogledu sela, na raskršću, zakrene putem što je vodio crkvi i pozdravi se s Jurom. U hodu k crkvi svečano zazvoniše sva zvona na pristup; on požuri da se sastane sa župnikom.
Uto i župnik iziđe iz crkve. Kad ga Cirilo ugleda, zamrije mu na ustima smijeh, pokunji se, uljudno pozdravi i ode s Jurom. Don Frane uputi se s Ivom. U hodu upita ga, onako samo da zametne govor, kad će stići orgulje. — Zar nisi čuo?
! — izbaci onako utaman svoju stari Ante. Ivo jedva uhvatio čas da se pozdravi s Jurom i Marijom. Oni već od silnoga uzbuđenja i ganuća i ne govore, jednako im suze rose upaljene obraze.
On popođe za drugima. Tek u hodu razabrao se od uzbuđenja. Sjetio se da se s Marijom i Jurom pravo nije ni oprostio, da im nije rekao nijedne utješne riječi, a oni eto odlaze daleko otkuda ko zna hoće li se
— obrne govor Ivo. — Jur davno ne znam za nj, — odgovori stari Ante. — A pošao je u svijet odmah za Jurom, — prekide oca mlađi mu sin, i pogleda u Iva, mignuvši okom.