Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
dok je moj djed Rade momkovao u Lici, imao ti je on tamo nerazdvojnog druga i prijatelja Danu Desnicu, svoga voljenog „kamarata“.
A otkud bi sve to išlo i slatko bilo bez kamarata? Te čak ni vojnička pusta tuga ne da se iskazati ako se kamarat ne pomene.
I baš među takvima našao je moj djed svoga kamarata, Danu Desnicu. Kako je do toga došlo, to ni on sam ne bi znao kazati.
čupavi Dane i djed je istog časa osjetio da je dolje u vrtači zauvijek ostavio svoje detinjstvo, a gore našao kamarata s kojim će odsad, nerazdvojno, krenuti novim putevima, u momaštvo.
osim zamršene gužve od hajduka, žandarma, volova i pečalnih seljaka, a baš te noći, uoči dolaska djeda i njegova kamarata, ona će ti usniti kršno momče u svečarskom ruhu, pravog mladoženju. — To je, dakle, taj suđeni.
— othukivao je uzbunjeni Dane Desnica, zakrećući oči od svoga kamarata. Toga istog proljeća odseli se iz njihova kraja desetak življih porodica u Bosnu, pod planinu Grmeč.
Jedno od tih čuda predstavljao je i nenadani dolazak djedova kamarata iz momačkih dana, Dane Desnice. Istom jednog jesenjeg popodneva, punog suvog vjetra, perja i oštre graje čavki, ispili
Jedino je moj djed, s naglašenim poštovanjem, u svakoj prilici pominjao kamarata samo po imenu: — Što ovo nema Dane iz sela? Da opet nije zametnuo kavgu?