Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
I zato im je izraz lica bio vedriji. Gledali su narednika smelo u oči. — Kaplare — obrati se narednik — poslužioce vodi kod topova, a vozare u štalu.
— Novi vojnici, rezervisti — pokušavao je da pravda komandir i sebe i vojnike. — Da, ali zato imate kaplare, podnarednike, potporučnika, i opet na kraju treba sve ja da vidim — govorio je strogo komandant, otpozdravio kratko i
— viknu kroz stisnute zube. Iz zemunice dopre šuštanje slame, neko stenjanje, dok tek jedan glas progovori: — Je l’ ja, kaplare? — Moj otac!