Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Pa saže glavu i uzdahnu... Ivanu se gotovo sažali... Pomisli: zaista mu je teško... I reče: — Nemoj se kariti, dragi aga, nemoj! Ljudi smo, pa pogrešimo. Mi smo se sklanjali od tebe, kao velimo: šta ćeš, stranski je čovek...
— Ama to je zbog mene bilo? Ivan potvrdi glavom. — Pa ništa!... Nemoj se ti toliko kariti! — reče Turčin, bajagi hrabreći ga. — Znao sam ja to!...