Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Prikinite,... ja sam poslom došâ! — Kakvim poslom, grom te ubija! — veli knez. — Kažem ti: poslom! Ajde odma po Kenju Krkotića. — Štaa? Kaako? — Ajde po Kenju, kad ti velju.
— veli knez. — Kažem ti: poslom! Ajde odma po Kenju Krkotića. — Štaa? Kaako? — Ajde po Kenju, kad ti velju. Reci mu da je njegov posâ i njegova korist, ali se čuvaj da te ne čuje njegov ćaća.
— Dakle, si baš poslat? I to baš Kenju, gubavom Kenju? Šta to može biti? — Molim te, majko, skloni dicu, jer sam gladan!
— Dakle, si baš poslat? I to baš Kenju, gubavom Kenju? Šta to može biti? — Molim te, majko, skloni dicu, jer sam gladan!
nisu tvoji posli!“ Tako učini. Ladaj se mudro, drago dite! Poslije jednog časa dovede knez Kenja. Bješe tome Kenju oko osamnaest godina, a bješe snopast, vrljav, kao i svi Krkotići. — Valjen Isus — nazva Kenjo.
O Jozefe pravedni! — poče opet Barica. Bakonja odriješi iz jednog krajička od ubrusa pet krunaša, pa ih ponudi Kenju, kome oči sinuše, te ćaše da prihvati novac, ali se na vrijeme popravi.
— reče i Barica. — Jeno ga pod Crnim kukom, u sinici strica Rore. — Trči ćaća! — veli Bakonja davši Kenju novce. — Brzo, moj lipi Jere — doda žena. — Ajdmo — reče Kušmelj, uzevši kuburu s oružnice, pa istura Kenja pred sobom.
? — uzviknu Barica, pa koliko je bila vesela natoči čašicu rakije i ponudi Kenju. A knez se uputi k njemu, viknuvši: — Daj krunaše odma! — Šta? Da vratim?...