Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
brisahu kao metla po našim redovima, svaljujući i levo i desno; znam da mi jedan ranjen Rus nešto govoraše; znam da Kirilova, koji je preda mnom trčao i strašno vikao, najedanput nestade; posle se sećam da se iz turskoga šanca, koji je bio
iz šanca i poleteše nam na susret, da kod nas nasta metež, da neki Rus viknu: ne dajte, braćo, Kirilov je ranjen; da ja Kirilova ugledah ispod mojih nogu, da ga ščepah za jednu ruku, a neko ga uze za drugu; da smo donekle tako bežali, da usput
da smo donekle tako bežali, da usput neki vikahu: mrtav je, ostavite ga, a drugi: nije, a posle ne znam šta bi od Kirilova, čini mi se da ga u onoj gužvi neki ljudi dočepaše od mene i odnesoše nekud.
Pođemo malo dalje i šta da sretnemo! Na puškama u šinjelu nose Rusi jadnoga Kirilova. Još je bio živ, ali crna smrt već mu se beše nastanila na bledom licu. Ižljubimo ga u krvavo čelo.
Ižljubimo ga u krvavo čelo. Jedan stari Rus, što beše sa mnom u gomilici onih desetinu, ljubeći Kirilova obli ga suzama i reče: — Zbogom, dobri druže, zbogom hrabri stradalniče; ti si pošteno odslužio tvoju službu svetom
Zatim skide sa svojih grudi neke ordene, izvadi sat i kesu s novcima i sve predade jednome od onih što nošahu Kirilova: — Na! ja idem u boj i sam gospod zna da li ću ce živ vratiti.
ja idem u boj i sam gospod zna da li ću ce živ vratiti. Ako padnem, zaklinjem te Bogom da ovo ispratiš mojoj ženi... Kirilova odnesoše... a mene obhrvaše teške misli: Toliki ljudi pali, Kanovnjicin ranjen, Kirilov ubijen! — Jadni P...!