Dučić, Jovan - PESME
I davno mrak padne već vani, I zadnji lik stvari se zatre — A cvrčci od sunca pijani Još kliču za podne od vatre. Sve traje na velikoj njivi, Sve jednom što suza nam zali; Jer stokratni život proživi Sve ono
Svaka beše za Te rana koja tišta, A svaka reč eho Tvoga strašnog slova: I sada Ti kliču samo s gubilišta, I sad su nam groblja veća od gradova.
Ignjatović, Jakov - VEČITI MLADOŽENJA
Svi u kući su veseli, i sam šegrt Milan, samo Pera se pokazuje ravnodušan. Kad je otac došao, a svi od radosti kliču: „Došao je otac!” „Došao je gospodar!”, a Pera na to tek: „Pa onda?” Njemu su još i sada noćašnji kečevi u glavi.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
U sedmoj strofi zine belina, tek dotaknuta. - Tu su utvare, jazbine, ždrela, mračne provale. Zlurado tuda kliču ušare: Kriminal, rasap, gadost, podvale! Reči se gube, one se tope, avetno lebde vrh katastrofe.
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Da nas zagrle koji nas more, i njina zemlja sva izgore, i kleknu pred nas u prašinu. da nam svi ruke ljube, i kliču i krune meću, i opet zatrube trube, cveće i čast i sreću. Mi više tome ne verujemo, nit išta na svetu poštujemo.
Pružim li ruke, raspašu se žene padaju na kolena, i plačem porodilja klanjaju se meni pune tužnog milja i kliču, da ih ja zagrlim prvi, prvi: jer moje su ruke mokre od krvi, krvi. ROBOVIMA Ne ubijajte pseto ni vuka.
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
se vazda da imate braće svoje i s ove strane okeana u Prudelju, Sreza kačerskog, Okruga rudničkog, koji vam iz daljine kliču: Slava, slava, slava borcima za narodna prava i progres čovečanstva!« — Slava borcima! — dodade Sreta.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Sunce sija, trava klija, na sve strane ptičice kliču, dok narod radi i pjeva; a tebi kiše i snijegovi padaju, vjetrovi dušu: niko od zime ni nosa ne smije na polju pomoliti!
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
tvoje pomračene zraka sjajna ognja besmrtnoga: mnom se sjećaš šta si izgubio; badava ti vatreni poete satvaraju i kliču boginje: ja jedina mrake pronicavam i dopirem na nebesna vrata.
Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA
travi cveće sija Što miriše kao duša, Kao duša najčistija; A u ruci srpskoj knjiga Krasnih misli i pesama, I svi kliču: „Nije umro, — Evo Ljube među nama!
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Onaj dvorac pun je vila, Čarolija, njinih sila, Plenitelne pesme kliču, Prolazećeg svakog viču, Kad budemo pokraj dvora, Ne sećaj se ti odmora, Iduć’ spavaj — al’ ne sanjaj, Nit’ s’
Bojić, Milutin - PESME
2. POHOD Preko jezera, ravnica i stenja S kitama ruža, grančicama vrenja, U trku jure sinovi Rašana, Pobedu kliču deca razdragana.
I nagle, sižu i vetre grle I kliču silni klik pobeda, Bizantu hrle Sinovi slavni slavnih pradeda. Proriču užas njihove trube, Gde crnomenske vih're
Još neusahla krv kopni i vonja, Sveži mrtvaci ćuvikom se jate; Kraljević seda na krvava konja I kliču trube, da mu razmah prate. Ograšja ćute. Tajac poljem gazi. Belbužd!
Još angorske su poljane rumene I klanci Karsta, što su krv nam pili: Jedrenske seni, stidom oblivene, Panonske kliču rane zatrvene.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Doktor taman pogodi i pokaže uzao društvu. Svi mu kliču, a on se diže i viče: — Znao sam: da u koga će groš nego u bijednoga Roka.
Ilić, Vojislav J. - PESME
roblja, Kô tučne statue Krona pomamno stresaju koplja I već, u divljoj strasti, bez nežne tuge i straha, Kô crni gavrani kliču i Vuku lešinu Graha. 1889.
Šantić, Aleksa - PESME
37 U nedeljnom odelu Kroz šumu filistri jure, Kliču, kô jarad skaču, I slave čari nature. Žmirkavim očima motre Kako sve cveta lepo; Vrabaca pesmu sišu Dugim ušima