Ćosić, Dobrica - KORENI
Pri plašljivoj i prljavoj svetlosti lampe stvari u sobi liče na strašila. Soba mu postaje tesna i puna krckanja Simkinih zglobova. Mora da iziđe napolje. Sneg, sitan i gust, zasipa tišinu na sredini noći.
Obećaj mi. — Krv nam se s Tošićima meša. Neće biti moji unuci. — Tvoji će biti! — viknu, smračen od mumlanja i krckanja u mraku. — Kroz njih ne mogu da trajem. Dušmani će da opogane moju krv. — Ima nešto važnije u životu...