Matavulj, Simo - USKOK
Kroz snijeg letijahu vrane i gavranovi i bjelasaše se Lovćen. Janko se sjetno nasmiješi volji sudbine, koja ga osudi da mu u toj planinskoj
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
U nekijem časovima zaista mu vrijaše u njemu, a tad mu same riječi letijahu iz usta. Zaludu su ga zapitivali Otaš i Spasoje o postojbini i rodu mu, on je uvijek umio svrnuti govor na drugo što.
Ne grajahu, no zvjerahu oko sebe. Otaš se ne mače, dok se ne uvjeri da ih nema više. Družini pogledi nestrpljivo letijahu s Turaka na četovođino lice. „Jedan više — dobro je!“ reče Otaš sam sobom. Kiša presta a sunce sinu, odjednom.
A kad se plamen slegni te svjetlost odsegni za njim, ostalo bi svijetlo gumnašce oko ognjišta, a po podu i po duvarima letijahu prve sjenke. Mačak Šarko poispravio bi se tada na nogama Jankovim, pa mu oči zasjaj kao dva alema kroz polumrak.
Grabićemo se oko onog... lac-ma-nina!“ reče joj na uho. X Iza Lovćena, s mora se dizahu oblaci, kao vojske, pa letijahu nebom.
Neki se prospi u putu nad Crnom Gorom, neki se savi kao čalma oko Durmitorove glave a preostali letijahu dalje nad junačkom Hercegovinom i dubokom Bosnom. Ponekad nebo bješe čisto, ali magla kao more pritisnu nizine.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Kad u njekoj prodolini htjedoše prijeći cestu, dva konja letijahu put njih, upregnuta u gospodska kola. Fratar ih pričeka, pa i kola stadoše pored njega.
Sve to bješe krasno u jesenskom vedrom danu, te Bakonjine oči letijahu na sve strane dok se ne ustaviše na granju jednog stabla usred vrta. — Isuse moj, šta li je ono?
Ćipiko, Ivo - Pauci
I da zabašuri unutarnje uzbuđenje, stade da gleda stog rosnog grožđa oko kojega letijahu šarene leptirice, jedva dotičući ga se. S jedne strane sunce ga zahvataše, pa počeše nalijetati pčele i poljske muhe.