Matavulj, Simo - USKOK
Ozgo, sa Krsca, iz dubodolinâ i sklopova, koji se spuštaju među obroncima Lovćena, zviždahu mlazovi studena vjetra i krupne hladne kapi orošavahu im oznojena lica. Ljudi mučahu.
dolje po dubodolinama bješe već mrak, gore na njeguškom polju, pod širokim zrenikom, prema odsjevu snijegom pokrivenog Lovćena, bivaše sve vidnije.
Janko se oporavljao, ali nemađaše mira u duši. Prvijeh dana hodaše po Međuvršju, toj travljivoj dubodolini između Lovćena i Štirovnika.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
U Dobru je lako dobro biti, na muci se poznaju junaci! IZNIJELI SU KRSTE S LOVĆENA NAVRH CRKVINE. PA SU PO VRHU SJELI, GAĐAJU PUŠKAMA I BROJE KOLIKA PUTA KOJA ODJEKNE.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
nema ni jednog oblaka na nebu... Istina đuvoli pomalo vjetra s Lovćena, ama ne smeta, samo nek ne bude oblačno, jer štono kažu sačuvaj Bože oblačna Đurđeva dne... Te!
ostaje i drugijeh krupnijeh, jer ne malo Crnogorčadi na svijet dođe u planini, te im je prvi udisaj, zadah staroga Lovćena, prvi krov zelena čest. Tako biva u Lovćenu preko dana.
sjedao je pod stoljetna stabla, gledao čudne nepoznate mu tice, šetao po Međuvršiju, toj travljivoj dubodolini između Lovćena i Štirovnika. Sve je to obišao, tražeći lijeka svojoj boli. A curi, kako njoj bješe? Kako joj je moglo biti no jadno.
A i moje želi to isto... Grabićemo se oko onog... lac-ma-nina!“ reče joj na uho. X Iza Lovćena, s mora se dizahu oblaci, kao vojske, pa letijahu nebom.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Posle toga dana, od želje je gledala Spasoja, kao da joj on u sebi nosi spomen na krše ispod Lovćena. Na njegovu želju pokaza mu i slova — ona ih je naučila od gospodareve kćeri — i uputi ga u čitanje.
Miljković, Branko - PESME
Šta si ptica ili glas koji luta pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta negde u visini čuva otisak tvoga lica.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
VL. VAVILA: Oh, kad te videsmo! A strepili smo mnogo za tobom. Kad tako nekad jutrom poranim I sa vrhova našeg Lovćena U mutno more pogled utone, A iz nedara mu vidim užasnut Sve proždiruću silu gde peni, — Pa bojeći se gneva
Tako mi one krvi točene Kojom sam nekad voljno kvasio Tvrdi ostatak carstva propalog; Tako mi onog sivog Lovćena, Sa kojega sam nekad kidisô U tavnu maglu dima puščanog; Tako mi boga, gospodaru, smem!