Upotreba reči marica u književnim delima


Glišić, Milovan - PRIPOVETKE

To su vam dva otresna, valjana i vredna momka. Imaju sestru — da je nije šale u svoj kapetaniji. Marica Pavićeva jedna je po jedna devojka i po lepoti i po vrednoći.

— O, kljusino matora! — promrmlja ljutito Marica, pa ode u kuću da iznese i ostalo testo. Gazda Raka osvrte se još jednom za njom, mahnu glavom, učini: »hm, hm!

Pošto se već sit navikao i popio čokanj rakije i kavu, pođe opet preko livade, pored Pavića kuće. Marica izišla u gradinu, pa nešto kopa.

On poćuta malo, iskašlja se, pa opet poče: — Zar baš ostade u potoku, Maro? — Šta veliš? — upita Marica, pa stade, naslonivši se na motiku, i pogleda ga popreko. — Ono tvoje »dobro jutro«... Baš si mi ti neki đavo!

— što, čedo moje? — Čedićeš se Ti nikakav, dok te odaderem ovom motikom! — oseče se Marica. — O, o, bogami, ona se ne šali! — progunđa gazda Raka, pa odmače od plota. — E, zbogom, Maro, zbogom!

— Đavo te nosio, kljusino matora! — reče ona, pa nastavi kopati. Utom dođoše Spasoje i Đura da se malo prihvate. A Marica, te pred njih: — Ama, Đuro, bogati, priviknide ti onom Radovanderi — nek me se okani jednom!

Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO

— Je li, snaho, a kako bi bilo da probudimo batu? — reče Jova. Marica sleže ramenima. — Neka ih, nek spavaju malo — reče Katić — umorni su.

Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE

Sistem Ivica i Marica. Čitavu stvar ću jednoga dana, ako ne i ranije, patentirati pod šifrom „Kako da se čovek ne izgubi u životu i ti

Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA

Moga tetka Nikole nije tada bilo doma, a moja teta Marica ništa se nije mešala u moju nauku; njojzi je samo milo bilo da ja idem u školu, bilo u koju bilo.

Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA

Gdi je Srbije grob? Je l’ Kosovo? Marica? Prilip? Ah, sva bedna zemlja opšti plačevni je grob. Srpski rode, prekidaj Grozne suze prolivati: Mrtva leži tvoja

Smutnja u narodu raste, i briga se diže i jauk. Mole i zaklinju, pomoći traže od Đorđa i majke. Onda i Marica, ruke nebesima šireći, vrisnu: „Ode ah, ode, i sad će se nevine valjati žertve, Ljutih kad vukova sevati oči sa mačima

Nušić, Branislav - SUMNJIVO LICE

SUMNjIVO LICE KOMEDIJA U DVA ČINA LICA Jerotije Pantić, sreski kapetan Anđa, njegova žena Marica, njihova kći Vića Žika sreski pisari Milisav Tasa, praktikant Đoka Aleksa Žunjić, sreski špijun Gazda Spasa Gazda

'Ajde brže, ako boga znaš, izgoreh od nestrpljenja! 'Ajdemo u kancelariju! (Odu desno.) IV ANĐA, MARICA MARICA (napolju, levo, čuje se tresak nekog suda koji se razbio o zemlju. Odmah zatim pojavljuje se uzbuđena).

'Ajde brže, ako boga znaš, izgoreh od nestrpljenja! 'Ajdemo u kancelariju! (Odu desno.) IV ANĐA, MARICA MARICA (napolju, levo, čuje se tresak nekog suda koji se razbio o zemlju. Odmah zatim pojavljuje se uzbuđena).

Odmah zatim pojavljuje se uzbuđena). ANĐA (dolazi za njom): Što da razbiješ šerpenju? MARICA: Pa šta bih drugo mogla razbiti kad mi je šerpenja bila u ruci? ANĐA: Pa dobro, al' zašto da je razbiješ?

MARICA: Pa šta bih drugo mogla razbiti kad mi je šerpenja bila u ruci? ANĐA: Pa dobro, al' zašto da je razbiješ? MARICA: Ja sam ti kazala jedanput za svagda: neću ni reči više da mi govoriš o tome gospodinu Vići, a ti nećeš da me se

Drukče ne mogu s tobom da izađem na kraj. ANĐA: Pa ne govorim ja za tvoje zlo. MARICA: Za šta god da mi govoriš, neću da čujem, razumeš li me? Čim mi ga pomeneš, razbiću što god dočepam.

Eto baš malopre razgovaramo ja i otac; veli ima para, a i voli te čovek, kazao je ocu da te voli. MARICA (dočera čašu s cvećem koja sšoji na stolu i tresne je o zemlju). ANĐA: E, jesi besna, kćeri!

MARICA (dočera čašu s cvećem koja sšoji na stolu i tresne je o zemlju). ANĐA: E, jesi besna, kćeri! MARICA: Kazala sam ti, nije da ti nisam kazala, pa šta me izazivaš! ANĐA: Šta ti je danas? MARICA: Šta mi je? Još me pitaš?.

MARICA: Kazala sam ti, nije da ti nisam kazala, pa šta me izazivaš! ANĐA: Šta ti je danas? MARICA: Šta mi je? Još me pitaš?... Otvorili mi pismo; čitali ga možda celom svetu, pa sad me pita šta mi je danas!

ANĐA: Pa lepo, 'ajd' da razgovaramo ljudski i pametno o tome. MARICA (dočepa flašu s vodom. Odlučno): O čemu? O kome? ANĐA: O... Đoki! MARICA (ostavi flašu): Ša da govorimo?

MARICA (dočepa flašu s vodom. Odlučno): O čemu? O kome? ANĐA: O... Đoki! MARICA (ostavi flašu): Ša da govorimo? ANĐA: Pa tako, da mi kažeš ko je to, šta je, kakav je...?

ANĐA: O... Đoki! MARICA (ostavi flašu): Ša da govorimo? ANĐA: Pa tako, da mi kažeš ko je to, šta je, kakav je...? MARICA: Kakav je da je, ja ga volim, pa to ti je! ANĐA: Pa znam, kćeri, al' ne ide to tako! MARICA: Ide, boga mi!

Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA

To me je opredelilo da se zaljubim u devojče sa osećajima. Plavo devojče zvalo se crnomanjastim imenom Marica i ja ga upitah: — Zašto plačeš, Marice?

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA

— mahnit manovski — jezik nekog plemena u turskoj vojsci (možda: mongolski) Maoča — selo u Bosni marva — blago Marica — izvire ispod planine Rila, teče kroz južnu Bugarsku i uliva se u Egejsko more martolozi — pomoćni hrišćanski odredi

Ćopić, Branko - Orlovi rano lete

— Pogledaj samo, Lunjo — zvao je Nik. — Nek mu gleda njegova debela Marica! — otrese se Lunja sjećajući se Stričeve priče o plavoj Marici i njezinim jabukama, koje mirišu kao đulovi.

Istinu govoreći, Marica baš nije ni bila tako debela. Bio je to zdrav okrugao djevojčurak, plave kose i modrih očiju, nasmijana i dobrodušna.

— Ta kom je danas do priče, rat je — pravio se Stric jako zaposlen. — Ih, pa nek rat malo pričeka — čavrljala je Marica. — Nisam te vidjela još od sinoć.

— Gle, otkuda ti ovo? Baš je bilo dobro. Jednom, dok su iz tamnog večernjeg neba prolijetale krupne kišne kaplje, Marica uvuče svoju plavu glavicu pod Stričevu ruku i zagrguta: — Sakrij me od kišice. — Gle, đavo je odnio, kako je umiljata!

Brzo je saznala ko je bio uzrok toj Stričevoj neobičnoj zanesenosti. Naravno, Marica, ko će drugi biti. To se moglo i očekivati.

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti