Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Kad večeraše, Milun promrmlja: — Sutra zorom, Sretene, otići ćeš da načiniš Marinku lotre. Gledaj do mraka da bude gotovo.
Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Turčin povuče Marinka u svoju odaju, koja, sem jednog minderluka i netšo oružja na zidu, ne imađaše nikakva nameštaja. Marinku se ta odaja učini la sjajna kao carska...
I zagleda se Turčinu u lice. A to lice beše tako blago, tako milo da ti se činilo da je svetiteljsko. Marinku se i nehotice oteše reči: — Moj dobri efendija!...
— reče Kruška. — Da mi je da se njetko zavadi, pa da ja mirim!... Tako bi vidjeli da sam ja čovjek!... Marinku se nasmeši brk. On pogleda Krušku pravo u oči... Ovaj spazi. — Šta je? — upita radosno. — Čestiti efendija, ne pitaj!
I Lazar je išao kao ovca na klanje... Opet se okrete Marinku: — Je li, čiča Mašo? — Šta je, rode? — Što me ne pustiš? — Jesi poludeo, bogami!... Neću, polazi!
— Lijepo, lijepo!... Tako ja i hoću! — reče Kruška i udari u dlane. Pandur promoli glavu na vrata. — Kaži Marinku neka dođe.
Dobro, znaćeš posle. Zasad znaj ovo. Koliko si dužan Lazaru što u goru ideš — toliko duguješ Kruški i Marinku Marinkoviću!... Upamti!... — Ama otkud ti to znaš?! — Kazala mi tica!... Doneo vetar...
Turčin se diže i hodaše zamišljeno preko odaje. Najedanput stade i okrete se Marinku. — Ti znaš šta ja hoću? — reče. — Znam, dragi aga. — Pa, de! Reci mi tvoj plan!... — E, evo ti Crne Bare!
— Nemoj! Bole Drugi put! — Ama reci mi: koga si još mislio zavaditi?... Šta si se uplašio? Meho! Daj donesi Marinku malo rakije, neka čovjek dušu prihvati! Na, puši! Marinko zapali lulu i srknu malo rakije. — Pij! — Neka, dostaje.
Da su mogli, oni bi se na sav glas smejali... Smejali bi se najviše Marinku, koji kao pas obletaše oko Turčina, preklinjući se da ih je tu smotrio...
— reče Ivan. — A baš bih želeo znati da li je Lazar miluje! — reče Kruška. — Znaš šta ću raditi! Kazaću Marinku da ga on ispita... Niko to ne umije kao Marinko!... Vi vičete pa tog čovjeka, a bogami, to je jedan dobar čovjek.
— Baš si dobro učinio, sedi... — reče on... Baš sam se osamio. U svakoj drugoj prilici on bi bio hladan prema Marinku, ali danas on je morao ma s kim razgovarati. A s kim se i mogao razgovarati lepo o Turčinu ako ne s Marinkom?
Ali ovaj je čovek meni učinio toliku ljubav da se ja ne smem njega odreći!... Ivan najedanput stade, okrete se Marinku i pogleda mu pravo u oči. — Ali, ja sam subaši obećao da ću ga izmiriti s njima!...
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Pazi, seko, siroticu moju: kad Marinku bela hleba sečeš, podaj, seko, i mojemu Mirku, njemu podaj od hleba korice — nek se znade da je sirotica, da moj Mirko
Oj Koviljka, mila sestro moja, kad Marinku spraviš košuljicu, mome Mirku zakrpi traljicu — nek se znade da je sirotica, da moj Mirko svoje majke nema.
znade šta je sirotinjstvo (od maloće sirotica j’ bila): prije Mirku bela hlepca daje, prije Mirku neg’ svome Marinku; prije Mirku skroji košuljicu, prije Mirku, neg’ svome Marinku.
Mirku bela hlepca daje, prije Mirku neg’ svome Marinku; prije Mirku skroji košuljicu, prije Mirku, neg’ svome Marinku.
Kadno sveto Vaskrsenje dođe, kad na deci ruho pokrojiše, kakvo Mirku, onako Marinku, čisti skerlet i zelenu svilu, — svako misli i svako se divi kako strina neguje ih oba, kao da su braćica rođena.