Matavulj, Simo - USKOK
popeo bi se uz kamene stube i, stigavši do sredine hodnika, našao bi otvorena vrata prostrane, popločane i svedene mađupnice, na sred koje goraše velika vatra, oko koje sjeđahu domaći.
Ložnica mu bješe nalijevo, odmah do mađupnice, jedna od najgorijeh soba, jer je primala svjetlost iz dvorišta, i to preko svedenog, gotovo uvijek mračnog hodnika.
Milo uze svijeće od đaka. Ostali se oprostiše s vladikom. Duhovnici otidoše u svoje ćelije, desno od mađupnice. Đakon viknu s praga đacima: — Haj’te, djeco, i vi, odmah, e znate da sjutra morate u zoru ustati!
Svi ostali iz mađupnice razrediše se sami, po plemenima i brastvima. Nasta ispitivanje. Svaki i najmlađi imađaše pravo miješati se, ispravljati,
Ali dobro bi bilo da se obojica založite i da ponesete mješčić vina! — Obrade! — viknu đaka. Đak skoči iz mađupnice. — Idi kod Laza i donesi ovijem putnicima po zalogaj jela i malo vina. Spremi im vina i za put!...
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— nastavi Lis. — Dakle, razumiš li Bakonja, jevo je peta godina da mi tamo iđemo na silo! (Pokaza mu rukom put nove mađupnice, otkuda se čula velika graja.) Niko to od fratara ne sluti, a sluge nas ne smiju odati, jer im nije u interesu.
Ti znaš kakav je on... — Ajde, prođi se predikanja! — prekide Mačak, pa krenu put mađupnice. — Šta da ga tu katekižaš, kad sam zna da bi ga Naćvar otira kad bi dozna!
Konj i Bukar proletješe ispred kuća, pak saviše duž rijeke. Fratri, đaci i sluge prepriječiše između vignja i mađupnice, te stadoše prema vodi. Sad vidješe drugo čudo.
— viče kovač. — Bee-ri-jaaa! Trojica se objesiše o konope, te zaljuljaše sva četiri zvona; ostali prihvatiše oružje iz mađupnice, te učesta pucnjava, kao da se krajina zavrgla. Kiša jednako padaše. Svi iskočiše iz manastira.
— opazi Tetka. — A kako ćemo im zabraniti!... U manastir možemo da i’ ne puštamo, ali najposli, neka i’ isprid mađupnice! Desetak prikovođana vucijahu splatu (vesla bjehu potopili lupeži) punu ljudi, među kojima bjehu Srdar i Bakonja.
Ta je sumnja bila osnovana, jer se i Škeljo u potonju sjetio da je njeko izlazio iz mađupnice, a sve nazočne sluge odricahu da je izlazio koji od njih.
I postade nastran. Prekide svoje jutrenje šetnje do mađupnice i sjedenje u hladovini pred kapijom, pa poče tražiti samoću. Po čitave časove sjeđaše na trijemu, pred svojom ćelijom,
Ali, odmah svečera, nestalo bi svake gložnje, no bi svi, i kovač i mlinar, govedar i oba vozara bratski posjedali iza mađupnice, prema vodi, te bi „krvlju Isukrstovom“ blažili tugu za poharanom crkvom.
nepomičan, sa zakovrnutijem očima, pa odjednom udari u takav grohotan smijeh, da se odjek morao razlijegati čak do mađupnice. — Ha-ha-ha parce mero... coenato parum... curas tolle graves — ponavljaše Srdar među nastupima silnog smijeha.
U to doba knez je jeglenisao sa slugama iza mađupnice. Govorilo se o Bukaru. Svi su se čudili njegovu lukavstvu. Dunda, već prilično nakresan, viknu: — Zaludu, brate, nema
Ja ću se odvojiti od naših beštija, pa ću te čekati di ti rečeš. — Čekaj me posli ručka iza mađupnice — prišapta Bakonja. — Ajte zbogom! Zbogom! Pošli zbogom! — veli svojima.