Radičević, Branko - PESME
sam poznao, Za detinjstva moga on je pao, Sa Turcima u boju krvavu On je slavno izgubio glavu, Njega zvahu Zmaju Milutine.“ — „Zmaj Milutin — ta Boga ti, sine!
Od to doba proše dve godine, I pogibe Zmaju Milutine. Zmaj je bio, kâ zmaj je i pao, Sam je onda triest sasekao, I što ću ti hvaliti ga veće, Nigda majka roditi ga
Ture oće, Srbin ne da stada, Pe eto ti s obe strane jada. Milutine divna je starina, Osamdeset prisukâ godina, A ko vidi kako puškom bije, Rekao bi, ni trideset nije.
Ali puče jedna puška mala, Puška mala, al' još manja šala: Na nju Ture ščeka Milutine, Zamrsi mu mozak u tikvine; Zveknuše mu prazne bakračlije. Ali jako dođe najstrašnije! Bože mili, ko da te ne fali?
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1
— More, pustite vi mene kući, ja bih znao gde bih otišao. — Puštamo te. I vas dvojica ga puštate... Evo, Milutine, Mićo, Mikule, slobodan si. Požuri, voz samo što nije pošao.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
lijevoj ruku, na njemu je rana sedamnaest, vas mu konjic u krv ogreznuo; veli njemu gospođa Milica: „Što je, bolan, Slugo Milutine? Zar izdade cara na Kosovu?
Zar izdade cara na Kosovu?“ Al' govori sluga Milutine: „Skin' me, gospo, sa konja viteza, umij mene studenom vodicom, i zalij me crvenijem vinom; teške su me rane osvojile“.
Jovo u Srijemu, u toj zemlji ravnoj, u lijepu selu Kupinovu; na smrt je se Jovo razboljeo, pa dozivlje slugu Milutina: „Milutine, vjerna moja slugo, ti upregni konje u hintove, pak ti trči, što gođ brže možeš, Krušedolu, b̓jelu manastiru, te mi
Veli njemu majka Anđelija: „Milutine, naša vjerna slugo, pričekaj me tri bijela dana, dok um̓jesim bijele kolače i dok spremim tanane košulje, da ponesem na
Al̓ govori sluga Milutine: „Oj, boga mi, gospo Anđelija, Jovo tebe čekati ne može, jer je njemu hitna knjiga došla; već ponesi u brašnu kolače, a
Tad govori majka Anđelija: „Milutine, naša vjerna slugo, kad se Jovo na vojsku oprema, što mu sluge idu gologlave? Što s̓ pušteni konji po livadi bez sedala
Što ne biju bubnji i svirale? Što s̓ ne viju alaji barjaci?“ Veli njojzi sluga Milutine: „Draga gospo, majko Anđelija, valjada je gospodar na ručku, pa u zdravlje pije rujno vino i za srećna puta boga
56 GRUJICA I PAŠA SA ZAGORJA Knjigu piše paša sa Zagorja, te je šale na Grahovo ravno, a na ruke Milutinu knezu: „Milutine, od Grahova kneže, gotovi mi gospodska konaka: očisti mi trideset odaja za mojijeh trideset delija, nabavi mi tridest
kneže knjigu proučio, ud’riše mu suze od očiju, a gleda ga ćerka Ikonija, pa mu ode smjerno govoriti: „O moj babo, Milutine kneže, otkud knjiga — ognjem izgorjela! — te je učiš a suze proljevaš? Što l' ti tako žalostivo piše?
— te je učiš a suze proljevaš? Što l' ti tako žalostivo piše?“ Al' govori kneže Milutine: „Ćeri moja, dilber-Ikonija, knjiga jeste od Zagorja ravna, od prokletog paše sa Zagorja, — hoće paša nama na
Ali veli dilber Ikonija: „O moj babo, Milutine kneže, ti očisti trideset odaja, i gotovi gospodsku večeru; ne brini se za moje đevojke, nabaviću tridest
Malo bilo, zadugo ne bilo, eto paše uz bijelu kulu, pred njim ide Milutine kneže, i on nosi venjer i svijeću, a za pašom trideset delija; presrete ih Novaković Grujo, ljubi pašu u skut i u