Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
— Sjedi, Mašo, sjedi!... Evo ti duhana. Ti pušiš, čini mi se? Marinko diže glavu i ispravi se tek upola; priđe minderluku i spusti na i samo jedan malen delić svoga tela. I zagleda se Turčinu u lice.
Simović, Ljubomir - HASANAGINICA
SULjO: Ajde džarni tu vatru. Ako smo gladni ne moramo i da se smrzavamo. Lako je agi gore na minderluku; gori mangal, iza krstā naslago jastuke, a pred minderlukom žubori nargila! I to posle obilne večere!
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Tada ga dozva otac k sebi, ne znajući šta da čini. — Sedi! — rekao mu mrko i pokazao mesto DO sebe na minderluku. Stojan, kao uvek, samo stao pred njim. — Neka — odgovori mu — Mogu i da stojim.
— I hoće majci da priđu ruci. A ona se, tobož, trza, ne daje, već ih upućuje u sobu k meni. Ulaze oni. Sedaju po minderluku s rukama na kolenima, gotovi da odmah skoče i idu. Pitaju me. Razgledaju po sobi, ma da znaju kako sve u njoj stoji.
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
Zato, pored svega što nije htela, što se ustezala, ipak pobeže gore. I tamo, u sobi, do prozora, na minderluku sede međ crvene i meke jastuke čupavce. Snaga joj poče goreti, čelo, ruke sve u znoju.
U veče Sofka, zamorena tim dolascima, ispružila bi se po minderluku, koji je bio u isto vreme i krevet. Magda u siniji, gotovo klečeći ispred nje, služila bi je jelom, da bi Sofka zbog
ona prvo nju uvede unutra i odvede je u čelo, na najlepše mesto, gde je bio prostrt dušek, dok su svuda okolo po minderluku bile asure. Pod je patosan pločama.
i zaključaše amamska vrata, sve, osetivši se zatvorene, sasvim se oslobodivši, brzo, veselo počeše da se penju po minderluku i da se svlače.
Stanković, Borisav - JOVČA
Uza stubove, i uz doksat, čak do krova, penju se loze, čardaklije. Letnje jutro. MARIJA (na doksatu namešta po minderluku jastuke, ide polako, u čarapama, osluškuje pred obojim vratima, tiho posluje).
Ćosić, Dobrica - KORENI
Aćim ćuti i gleda u kolena. Nema crvenih vunenih rukavica, i očima toplih. Nije spreman za put. Gleda po stolu i minderluku. Da je Simka tu, grdio bi je. — Neka čeka! — reče i zapali novu cigaru.
I sinove koji se ne rodiše. I nadu u unuke. Kad se jasenu vrh osuši, on iz panja istera šibljik. A ja? šapuće na minderluku i zimogrožljivo drhturi. Đorđe je sinoć došao, a još ga nema da se pozdravi i ispriča kako je posao obavio.
Da kaže „levi“, nikako ne može. ...Svanuće ga je zateklo u odelu na minderluku u njegovoj sobi. Među prstima mu je bila ugašena cigara, a pored nogu gomilica zgaženih opušaka.
A mirišljav je vetar u tek olistalim jasenovima. Aćim se lomi na minderluku i ne veruje sebi: posle trideset godina rađa se čovek u njegovoj kući. Čiji se čovek rađa?
Ništa, šapuće. ...Vrata tresnuše o zid, a Aćim i dale sedi na minderluku pored prozora, zagledan u crne jasenove; trže se, ali ne pogleda u vrata jer zna zašto su tresnula. — Muško!
— Muško, ej!... Deda si postao! On ćuti i rukom pritiska Vasilijeve zareze na minderluku. — Zar ti nisam rekla da ti moja ćerka neće kuću ostaviti pustu? Jesam li ti rekla, muško!
Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA
Ja sedoh na jednu od naslonjača, a Mardohaj se zgrči na minderluku. „Vi ste se Gerardom poduže zabavljali?“ započe on razgovor.
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
U Sofkinoj kući, pošto sede na minderluku, ljudi su takođe poređani uza zid, ali sa unutarnje strane; ovde seljaci ne sede, nego kleče uza zid sa njegove spoljnje
Stanković, Borisav - TAŠANA
Idem. Zbogom, Tašana! (Odlazi.) TAŠANA (sama od sreće izvaljuje se po minderluku. Ne može da se nadiše od zadovoljstva): Oh, ala je lepo kad može čovek dobra da čini! Kako je sada ovako lepo!
Kuda? Ah, znam: na groblje ću! Tamo mrtve da opevam i sebe, kao već mrtvoga, sahranim. (Zadubljen u misli sedi na minderluku.) Ulazi Mladen sa bratstvenicima.
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
— Tugoo, ako je begenisuvaja niku belosvetsku, — u Nišavu ću, ete, da ripim!... Dugo je sedela tako na minderluku u jednom ćošku od sobe i mislila. Šta sve nije pomislila. Branila se od tih mnogih i svakojakih misli. — Lele tugooo!
— Za kog si zbore? Za hadži-Zamfirovi si zbore!’ — veli Taska i pogleda krišom na onu koja je nepomično ležala na minderluku i kao da ništa nije ni slušala ni čula. — Idi si, dete, poskoči i rekni si po jedno kafence.