Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Pošao je, kaže, za Gradišku i Mitrovicu, na dan svetog mučenika Mirona, a to je po novom kalendaru bio dan svete mučenice Rozalije, tridesetog avgusta. Bio je utorak.
Domanović, Radoje - MRTVO MORE
moglo se čitati kako će svesni građani ovoga i onoga mesta, ovoga i onoga sreza ili kraja, ceneći zasluge lekara Mirona, tako se zvao, kupiti takav i takav skupoceni poklon.
Stanković, Borisav - TAŠANA
Vidiš kako se svi utrkuju ko će te više razveseliti. E mislim se ja: »Znam ja vas. Da nije dede, Mirona, još bi ovde bilo kao u groblju.« A sada sve drukčije. Eto, večeras će hadži Rista doći sa svojima na sedenje i razgovor.
Eto, večeras će hadži Rista doći sa svojima na sedenje i razgovor. I sada će, posle crkve, svi ovamo doći. Čak će dedu, Mirona, sa sobom povesti, da bi pred tobom izgledalo kako ih on nije grdio. Ulazi sluškinja.
Ulazi Stana sa rakijom i s čašicama na poslužavniku. TAŠANA Dobro ćete doći, dobro doći. (Stani pokazuje na Mirona, hadži-Ristu i ostale): Služi, Stano. (Mironu): Uzmi, dedo. MIRON (odbija): A, ne to!
Zbog vas sigurno celu baštu obrala! (Pokazuje na hadžiRistu, Mirona i ostale): Pa sada sve u ruku! HADžI RISTA (preduhitri decu; klekne ispred njih i ljubi ih on u ruku): A ne vi mene, u
STANA (stavlja sofru ispred Tašane i Mirona): Nisam od njega mogla, snaške. Znaš ga kakav je, bojim se doći će i kod nas u kujnu, i tamo sve pregledati, sve
TAŠANA (klone). MIRON (sagledavši je ustukne preneražen): To?! Ovo?! SAROŠ (krijući glavu laktovima pored Mirona prolazi i odlazi). TAŠANA (klečeći): Dedo! Dedo! MIRON To? Ovo?! TAŠANA Saslušaj... Umorna sam, bolna.
Slušaš li, razumeš li me? PARAPUTA (trepćući, gleda pobožno u Mirona): Hm, hm. Slušam. Ti i Bog, dedo. MIRON (posadi Paraputu da sedne): Sedi tu.
I ne treba da misliš, da ne bi zbog toga došla sebi glave, poludela... Ulazi Arsenije. ARSENIJE (užurbano hvata Mirona, da ga vodi): Hajde, dedo! Bio sam kod namesnika. Kaže: nema ništa za tebe.
(Ljutito): Badava smo i dolazili. I zato hajd! (Ljutito vuče Mirona ka kapiji.) MIRON (vukući se za Arsenijem): Čekaj, bre! Ama ne vuci me! Ne mogu ja tako brzo, tako silno!