Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME
S tog puta gledamo: sijaju njegovi slanici i čokanji gde su nekad sijale svete glave! SINGER Mića Savić ide preko polja, na konju nosi šivaću mašinu.
Ide Mića Savić preko brda, kalem zlatnog konca u sanduku nosi. Kapu zabacio, siv šinjel ogrno, ide pred konjem i peva, a ne zna
Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI
i Nedić Mijailo sa svojom vojskom susreli; pak ovi umorni vratili se, a Kedić otera do sokolske nahije, dok Gača i pop Mića iz Skadra i̓ preteraju do Sokola.
Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Ih, ala taj mili kao puž! — reći će pop Mića svojoj poši, hodajući nestrpljivo ispred kuće i čekajući Vuju da donese trebnik i petrahilj.
— Ponesi ti! — reče mu pop. — Zajedno ćemo... Hajdemo! Pošo, odoh ja. I pop Mića ode s Vujom u selo da čita nekakoj babi molitvu.
Jednog dana, posle ručka, stajahu pred kućom popovom dva lepo osedlana konja: vranac i đogat. Pop Mića zaturio ruke iza leđa, hoda nestrpljivo ispred kuće. Na njemu stajaće odelo.
— kao tuđi čovek; kao da mu i nije stric, kao da ga sad prvi put vidi. — Domaćine — zovnu pop Mića. Zalaja ozgo Boškov zeljov, koji beše privezan za neki direk iza kuće. — O, domaćine! — zovnu pop opet.
Sve se užurba i raziđe — ko u kuću, ko u podrum, ko u mlekar. Pred kućom ostade sam domaćin s gostima. Pop Mića poče, onako izdaleka, kazivati zašto je došao sa svojim sinovcem.
Nema ni popa ni onog drugog. Jamačno su otišli zorom. — Što mu drago — reče Boško i nasmehu se. Međutim su pop Mića i njegov Vuja već jezdili žabarskim drumom. Pol zvižduće, Vuja ćuti. Sve mu se čini neobično — izvraćeno.
Izgovori se da nema kad, pa uzme malo hleba i još štogod i ode podale, te pojede onako s nogu. Pop Mića nije više nikad govorio o Vujinoj ženidbi. Kad se Stamena udala, onda je tek otišao Bošku u Lajkovce.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Prognaću vas, ako tako ustjerate, starosti mi, odavde, i namjestiću Mića crkvenjaka pred portu s vrljikom, pa da mu prebije golijeni koji se od vas usudi stupiti nogom na ovu svetu zemlju.
Pop se okameni. — Pošlji — veli ona — brže po Ikoniju Markovu. Pop razbudi Mića koji u skok ode baba-Ikonijinoj kući, a sam se opet vrati popadiji.
Radičević, Branko - PESME
Al' sad gledni tamo onog tića. Pobratime, to je pope Mića, On se bije s Turci janjičari, A popeva kao na svečari, Kad se lome te puste česnice I o bardak zvekeću kupice.
Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE
Čiča Mića i gotovo priča! — Dragi doktore — rekoh sledećeg jutra — stojim vam potpuno na raspolaganju! Samo napred! Čeprkajte po
Nušić, Branislav - OŽALOŠĆENA PORODICA
načelnik u penziji Tanasije Dimitrijević, trgovac Proka Purić, opštinski činovnik Trifun Spasić, nezaposleni građanin Mića Stanimirović dr Petrović, advokat Simka, Agatonova žena Vida, Tanasijeva žena Gina, Prokina žena Sarka,
PROKA: More, kako zajeo i oteo; davao je. VIDA: Davao je, bome, i kapom i šakom. MIĆA: Možete misliti kakav je to gubitak za našu porodicu. AGATON: Gubitak, nego!
TANASIJE: Trebalo je uzeti bar tri sveštenika. VIDA: Tri najmanje. MIĆA: Pokojnikov je ugled to odista zahtevao. SARKA: Sramota od sveta!
” TRIFUN (nakašljuje se): Ovaj... neće, kanda, biti da si mu ti, Agatone, baš tako blizak. MIĆA: Da, to sam i ja hteo primetiti. AGATON: Pa ne kažem ja da smo baš rođena braća, ali tek rod smo.
Ne možeš, dabome! E, onda, kad i tebe izbrišemo, 'ajde, reci, ko nam ostaje? MIĆA: Kako ko, a ja? Kao da ja ne postojim? AGATON: Postojiš, ne kažem da ne postojiš, ali postojiš nekako u vazduhu.
Kao da ja ne postojim? AGATON: Postojiš, ne kažem da ne postojiš, ali postojiš nekako u vazduhu. MIĆA: Kako u vazduhu? Kako vi to mislite? AGATON: Onako, znaš, ne mogu da ti uhvatim nikad kraj...
MIĆA: Kako u vazduhu? Kako vi to mislite? AGATON: Onako, znaš, ne mogu da ti uhvatim nikad kraj... MIĆA: Ne vidim, šta imate vi meni da hvatate kraj? AGATON: I ostavi to, 'al tebi se nekako ne drže nasledstva.
Eto, nasledio si od oca lepu paru, pa nekako isklizilo ti sve, sve ti se isklizilo. MIĆA: Ja sam se od toga nasledstva školovao.
Nemaš službe, nemaš zanata, nemaš nikakve koristi. MIĆA: Nemam, ne kažem da imam, ali, najzad, čovek se i ne školuje zato da od toga ima kakve koristi već da bude školovan
SARKA: Bože prija-Gino, ti kao da te je ko najmio. GINA: Teško mi je! (Prekrsti se, služi se.) Bog neka ga prosti! MIĆA (kad mu priđe Danica, on ustaje na noge ushićeno): Ko bi to rekao, u kući punoj tuge i žalosti jedan tako vedar i
DANICA (pošto ih je sve poslužila, odlazi). POJAVA III PREĐAŠNjI, bez DANICE MIĆA (pošto je Danica otišla i on je ispratio pogledom): Odista, lepuškasta devojčica, to se mora priznati SIMKA
crni kaput; pa neka Trifun napravi tužno lice kao kad na jedanaest izvuče keca; pa neka se ovaj otmeni prijatelj Mića obuče tužno, po žurnalu; pa neka se žene ogrnu i zabrade crninom; Sarka udovica neka obuče svoju crnu haljinu u kojoj
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Ja sam ceo taj govor preradio i on ga je pročitao na svečanoj sednici. Veli, mojoj materi: „Bolje piše od mene Mića!“ Kad sam se razboleo od šarlaha, doneo mi je srpski prevod Rata i mira (ili mađarski prevod) i ja sam taj roman
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Učini mu se da promače poznato mu detinje lice... Jest, on je, njegov mali Mića! O, Bože!... Polumrtav od umora stiže na stanicu.
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
I oni su svi u dobrom stanju, svi obojeni. Na nekima se samo poznaju po ivicama tragovi od nekih zuba; često ih diže Mića, nazvan »Oficir«, u zubima, kad se tako opkladi u okanicu vina.
Gizela donese jela: kapamu, kajganu, hladno jagnjeće i sir. Posedaše svi. Ćir Đorđe, Gizela, učitelj i Mića »Oficir«. Ovoga ćir Đorđe nije mario, upravo ga nije baš mnogo ni trpeo; ali nekako ipak nije mogao bez njega, tako da
Ovoga ćir Đorđe nije mario, upravo ga nije baš mnogo ni trpeo; ali nekako ipak nije mogao bez njega, tako da mu je Mića bio redovan gost, neka vrsta kućnjega prijatelja.
Gizela na mig ćir-Đorđev otišla u sobu, ćir Đorđe čačkaše zube velikim krivim jagodinskim nožem, Mića »Oficir« sukaše brke, a Sreta puštaše koturove gusta dima, kao već svaki čovek kad ima neku veliku muku i čitaše
Već je pola jedanaest uveče. Docne za selo u kome kmetuje ča-Milisav. Sreta uze »zbogom« i ode. Ode i Mića i ono nekoliko seljaka. Ostade ćir Đorđe i Tašula. — Gumari bre, što spiješ?! — viknu ćirĐorđe na Tašulu koji se trže.
Biće da je ovo poslednje. Jer kad je zeljov video da je to Mića »Oficir«, stari njegov poznanik, a on prijateljski mahnu repom pa se okrete na drugu stranu, pa produži i on spavanje,
Sreta u krevetu, preturajući se i zbacujući guber da mu ne smeta, — »a već glasača će još malo pa dovoljno biti. Mića »Oficir« je otresit, on bi bio dabar! Njega ću!
Eh, — reče zlovoljno, — nema ništa od toga, nego: pik, Jovo, nanovo! Ali, Mića je bio vojnik, soldateska, gruba vojničina, pa mu nije verovati; i kad se dočepa, a on će onda ka’ i onaj Napoleon
A oni su svi jednaki; nije ni Mića mnogo utek’o od Napoleona! Vojnik je, ne smem mu verovati. Svetska istorija pruža nam hiljadama takvih primera, a ona
— Je li, ti ćeš to bolje znati nego ja. Koji su ovde u selu otresitiji, kao, na priliku, Mića »Oficir«, a da se ne slažu s Milisavom? — Pa ima ih, dosta.
Sreta je bio učtiv čovek, pa je lepo blagodario, a ne kao onaj Mića »Oficir«, koji je isto tako badava, i još mnogo češće, popio čast od ćir-Đorđa, pa kad god bi kafu popio, a on bi rzao
čast od ćir-Đorđa, pa kad god bi kafu popio, a on bi rzao kao ždrebac, a to je bila kao duhovita dosetka kojom se Mića služio i njome hteo ćir-Đorđu prebaciti što nije kafa od kafe, nego od ječma; a ćir Đorđe bi mu tada, opet u šali,
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
KNEZ JANKO Nema, babo, ovde duhovnika, nâko ćemo poslat popa Mića, a on knjige uza sebe nema. Nego kažuj, al' ćeš pod gomilu; ne varaj se, drugo bit ne može!
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Dete je ćutalo i držalo majku za haljinu. Jedan od vojnika obrisa rukavom oči, pa će reći: — Zvali su ga Mića. — Hajde, ponesite ga! — naredi komandant. Vojnici podigoše dete.
Ali on ne odgovori jer ga je više zanimalo treskanje prozora. Na moje ponovljeno pitanje odgovori rasejano: „Mića“ — pa se onda okrete i raširenih očiju pogleda u Engleza.
Navikao je Mića da gleda uniformu srpskog vojnika, a sada najednom vidi nešto sasvim drugo. Englez opaža njegovo ljubopitstvo, pa ga
Englez opaža njegovo ljubopitstvo, pa ga jednom rukom pomilova. Ali Mića se namršti i pribi se na moje grudi. Ja ga umirujem i kažem kako je čika dobar čovek.
A on se navali na moje grudi i zabi prst u nos. Sklonih Mu ruku. Onda Mića duboko udahnu vazduh, šišteći kroz nos. Uzeh svoju maramu da ga obrišem, pa se počeh čuditi ovolikoj nežnosti svojoj.
— A zašto nosi ono? — i pokaza na kapu. — Zašto?... — Lupam glavu i pokušavam da mu objasnim, ali ne dovrših, a Mića nanovo zapita: — Zašto drži ono? — mislio je na volan. — Eto... upravlja njime... — A zašto upravlja?
Ali njega baš to zanima. Uto šofer pritisnu na trubu, Mića se sav zanese i osetih kako se migolji na mome kolenu, hteo bi da siđe, te da i on dohvati za trubu.
Šofer uspori brzinu i Mića iskoristi priliku da dohvati za volan. Englez morade da zaustavi i tom prilikom obrati se Mići: — Do you want to
1 — Hoću ono — i pokaza trubu. — O, some along!2 Svirao je Mića do mile volje... Ali smo već ulazili u Krf, te ga nanovo stavih na koleno i naskoro se zaustavismo na pristaništu.
Jedan talas lupi i pramenovi vode sunuše preko krova. Mića se unezvereno okreće, a donja mu usna opuštena, gotov da zaplače. Posmatram ostrvo Vido...
— pita dete. — Umorni su — odgovorih rasejano. — A je l’ im zima? I oni su bili nekad deca kao mali Mića, nasmejani, veseli... Postali su dečaci i zamišljali da je život večan. I tek zakoračili u život...
Stotinama svakoga dana!... A sutra će i onaj. Kao da čeka na red. Začuh detinji plač, te se digoh. Mića se zacenuo, a jedan mu stavio pred usta krišku hleba.