Afrika
koji uzima bez oblande, od života koji ga baca kroz brus nad kojim danju prži sunce a noću prelazi hladan vetar; kroz močvare s kojih se diže para.
Crnjanski, Miloš - Seobe 2
Život ovde ima da se uredi prema pameti, prema redu koji u Crkvi vlada, a naročito ima da se isuše ove mnoge bare i močvare.
šeširu, i turskih armija, tekla je, i šumela, razlivena Tisa, treperile su, noću, bezmerne baruštine, prostirale su se močvare i blata. Nije se moglo dalje. Princ je bio stao. U danonoćnim, ratnim savetima, rešio je da čeka.
Olujić, Grozdana - GLASAM ZA LJUBAV
Sad je već lično na golemi crveni disk hitnut ka zvezdama. Trske i močvare bile su zelenozlatne, a ja sam gutao ono jaje. Bilo je hladno, ali ukusno, jer ga je Rašida posolila.
Sada mislim da je i kroz platno morala osećati miris močvare u kojoj je odrasla, a možda je bio i neki deseti đavo. Tu nikad ne možete da budete sigurni.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Ponekad staklo močvare mirne leptirić modar krilima dirne. U kasnu jesen kad magle spuste nad polja mrtvi val, iz dalji sive severa
Pavlović, Miodrag - Srbija do kraja veka
sam do vrline ja išao stazom oskudnom uz koščato rame naroda, da sam dižući ruke s oblaka brao trnje i klečao sred močvare u hladnoj groznici zvezda.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
pustoš kad su na Zemlji vladale velike jezive tišine, tek tu i tamo prekidane golemim pljuskanjem vode kad se u mračne močvare spusti grdan pretpotopni gmaz. Posjetilac odvrće pogled od prozora, kradom ga skreće na bolesnika.
Petrović, Rastko - AFRIKA
koji uzima bez oblande, od života koji ga baca kroz brus nad kojim danju prži sunce a noću prelazi hladan vetar; kroz močvare s kojih se diže para.
Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
Makarije se potrudio da odmah po događaju izrekne to svoje tumačenje i da nas izvuče iz te jezive močvare na čvrst, čist put. Zabranio nam je da razgovaramo o Prohoru i o njegovoj smrti.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
Vetar o tome ne govori, a i Belutak ćuti. Pa, neka ćuti: Koralna Grana zna. ZVONO KOJE JE OPOMINjALO Na samoj ivici močvare živeo je starac srebrnast i tanak da si ga u iglu mogao udenuti.
»Uspavao se starac!« pomislili su prvo seljaci i pogledali put močvare nad kojom je nemirno kružilo jato ptica. »Odzvoniće uveče.« Ali, zvono je i uveče ćutalo.
Ljudi su ćutali kao da se plaše da je ne poremete svojim glasovima. Čulo se samo kako vetar na rubu močvare razgovara s trskama, odnoseći u svet priču o zvonu koje je opominjalo, o dečaku i rodi, o starcu koji je znao jezik