Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
curu i kočije, da on s njome bježi na Udbinu, ali ne da od Senja Tadija, već se tuku drvljem i kamenjem, najpotlje se s Mujom ufatio, ufatio u kosti junačke, pa se nose po zelenu lugu; Tadija je pjenam’ zapjenio, zapjenio pjenam’ bijelijem, a
Hitro ga je Stojan poslušao, te otide u tursku ordiju pred čadora od Kladuše Muja, pred Mujom se smjerno poklonio, a veli mu silna poturica: „Što je, more, Jankovo kopile? Što li te je opravio Janko?
Tale, a s lijeve strane do ramena stoji Ture Nakić Ibrahime i do njega Tanković Osmane, a za njima Mujo pristajaše, a za Mujom dv’je stotine druga, idu viđet pobit kako će se.