Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Za njima se ispili kalajdžija Mulić, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kao da ide u potjeru, dopraši, još veseliji, naš seoski pjesnik Buro.
Jedino je kalajdžija Mulić, musliman, trpko mrštio lice kao da je pojeo zelenu oskorušu, za njega je svaka crtarija bila nedopuštena, đavolja
Vidi ti njega! POSLjEDNjI KALAJDžIJA Stari kalajdžija Mulić, živahan spečen Ciganin, obilazio je preko pedeset godina naša sela i kalajisao bakarno suđe.
Prolazeći našim krajem, Mulić je najčešće svraćao kod mog kuma Rožljike, jednog brkatog delije strašna pogleda i krupne glasine.
Ostane tako kalajdžija kod njega i dva-tri dana, više i nego mu treba, narazgovaraju se i nasvađaju, a kad već Mulić krene svojim putem, Rožljika ga i na polasku pecne: — Ajd, ajd, požuri samo, da ti ne izmakne sreća.
Kad minu i drugi svjetski rat i Mulić nekako iznese čitavu glavu, on se odjednom nađe u nekakvom tuđem i nepoznatom svijetu.
Po nečijem nagovoru, konju je dao ime „Uragan“. Nema šta, nepoznati kum imao je mašte. Krenuo, tako, Mulić s Uraganom kroz naša sela, u otkup.
Kad stignu do neke kuće, onda će Mulić, da sačuva kalajdžijsku čast, najprije upitati: — Da nemate kakvog starog bakarnog suđa?
Jeste li našli nešto gore oko bunkera? Otpadnik! Kad je prvi put čuo za to svoje novo ime, Mulić se poklopi kao pod pljuskom. Pa i šta je drugo nego otpadnik kad se odrekao svoga lijepog kalajdžijskog zanata.
Šta bi mu na to kazali njegovi stari, čestite, poštene kalajdžije. — Ih, Otpadnik Mulić. Jedino se usudio da se požali svom konju, Uraganu, taj mu se, valjda, neće podrugnuti.
Uragan — kao da si neka crknuta drtina! Mulić je naročito zazirao da se sa svojim novim zanimanjem i opremom pojavi pred svojim starim prijateljem, mojim podrugljivim
— Oho, koga to vidimo, ko nam to dolazi! — razgalami se kum Rožljika. — Otpadnik Mulić, a? Promijenio si zanimaciju, je li?