Ćipiko, Ivo - Pripovetke
u svojoj drhtaj njegove teške nažuljane ruke, pa je nešto steže u prsima: čini joj se da bi joj lakše bilo kad bi se nasami našla, lakše bi mogla da sredi svoje misli. — Idem kući, — veli mu. — Može biti da je gospodar došao.
Neprestano je traži, ne pušta je s oka ni kada je s drugim u društvu. Ustrpljivo čeka, pa, ostavši s njom nasami, pričinja se spokojan, i jednako je nagovara ljubaznim riječima.
Iz razgovora doznade da se oženio i da će osle rjeđe na more ići. Osjeti pred njim nasami svu odavna potajenu žensku volju: ko zna hoće li ga već ikada videti?
Tako je u zaklonici zateče nasami. — Ti uvijek dangubiš! — javi joj se osorljivo. Ona usprene, jer ga nije spazila no kad mu je glas čula, pa kako je
Ovo su naši, muški posli! — Kako ste svi vredni! . . Biće kako on htede, odvrati ona s uvjerenjem i povrati se. Nasami priupita Bukalo Žižicu; nije čisto vjerovao. —Ča, misli spaliti baš našega svetoga Spiridiuna? —Njegov kip...
Ćipiko, Ivo - Pauci
— opet će Radivoj. —Još je ona kao cura, stidi se, bolan. .. Ja karah što neće da svojoj majci kaže ... i pitam je nasami u četiri oka, a ona jednako odgovara: „Ne mogu da kažem, — stid me, majko!
Pođe pogdjekad u okrajni komšiluk da vidi sina i ženu, ali sa ženom ne razgovara nasami. Božica ga se kloni: odlučila je tvrdo prije vjenčanja ne upasti u grijeh...