Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Pop Mitar povuče našeg popa za mantiju. Vladika se slatko nasmija. — Lijepo, oče! — vele da je rekao. — Hvala ti! Taki meni i trebaju!
” Vladika se dobrodušno i lako nasmija. I c Marom je mnogo štošta govorio. — Koji je ono svetac? — reče on njoj, pa pokaza na jednu ikonu na zidu.
Otvori školu i pošlji mi familijaza. — Sjedi, čovječe! — reče oslobođen kmet. — Nije sablja za vratom. Učitelj se nasmija, al' samo lijevim krajem usta, i lijevo oko sasvijem mu se zatvori, a onijem drugijem pogleda najprije kmeta u opanke,
Pa kad poslije opet uzmem čekić, čini mi se da u njemu nema pet drama, a leđa mi čisto škripe. Učitelj se nasmija. Onako: jednim krajem usta i jednim okom. Pogleda kovača još jedanput, ne reče mu ništa.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Niko mu ne odgovori. Nepoznati onda gurnu džak nogom, dohvati mene uprav u slabine i glasno se nasmija: . — Ehe-he-he, da nisam pijan, još bih povjerovao da sam našao mačka u džaku.
Matavulj, Simo - USKOK
Ne čujući nikakva šuma, pomisli da su domaći u crkvi. Tada mu izide pred oči pop Marko. Nasmija se zamišljajući ga u odeždi i s kadionicom u ruci, toga popa koji je ko ti ga zna koliko glava odsjekao!
Oli da ti donesem čašu vina? Janko se nasmija i reče mu: — Donesi metlu i krpu kakvu. Kad se dijete vrati, zapita ga odakle je. — Dobrljanin — odgovori đak.
“ odazva se djetinji glas: — Ja sam, tvoj đak Milun! Janko se nasmija i otvori. Dijete unese rukomiju i vrč vode, pa, pošto to položi na sto, unese čizme.
Joke mu stavi dlan na čelo. On se nasmija, veselo ih pogleda i zapita: — Jesu li došli? — Ko? — reče Joke. — Pa Ludmila, Vaclav, ujak i mali Janko?...
Milićević, Vuk - Bespuće
Dokle idete? — Preko mora, odgovori onaj dobroćudno i prazno, ne pojimajući značenje te riječi, nasmija se, pokaza svoje jake bijele zube i ode brzo. On vidje gdje ih potrpaše u jedan drugi voz koji ode prije njegovog.
On se malo osmjehnu i razumio je. Ne, nije mi mrsko, — reče i pogleda je blago. — Ja volim da ti dolaziš. Ona se nasmija radosno, stajaše još neko vrijeme i ode sva zadovoljna.
— Vi nemate nikoga da se o vama stara, rekla je. — Kako da nemam? - reče on i pogleda je. — A ti? Ona se veselo nasmija i pobježe. Jednoga dana pljusnu kiša kad je htjela da polazi. On joj reče neka pričeka.
— Na kraju krajeva, ko to može da bude? — uzviknuo je. — Jedna bucmasta i zdepasta Čehinja, — i nasmija se. Palo mu je na pamet da sutradan ode k njima i odmah je to nazvao glupošću.
Kunjaše čitavog dana. Pred veče napi se vina i ugrija, nasmija se prezrivo na sve budalaštine i crne misli s kojima se gonio nekoliko mjeseci, i izvuče iz džepa neki stari broj
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Gdje vam je onaj što vam pravi konjske ikone, pitao bi. Ne bi više smjeli u varoš, na pazar. Bradonja se nasmija. — Govoriš li ti to baš ozbiljno! — Kako neću govoriti, jadna ti majka.
Zbog toga sam se, valjda, i prokrao u mladosti. — Sablaznio te tvoj svetitelj zaštitnik, a? — nasmija se slikar. — Eh, zaštitnik! — progunđa ozlojeđen Sava. Vala mi se bio na glavu popeo.
— Šta ćeš, bez rada i lopova nema života — ote se jadnom djedu, pa se i on sam nasmija na tu svoju drvenu mudrost i bi mu nešto drago što, evo, ostadoše i veselo srce i lijepa riječ, pa se možeš
u kome je konačila kuhinja, unezvijereno se zagleda u natrpanu mračnu sobicu, pa kad spazi svoga kuma, sav prosinu i nasmija se. — Bogami se ja prepao da ni tebe više nema. — Kako me neće biti? — Pa pobjegao i naš mitraljezac, Gojko.
Znaš onoga Džakana, Ciganina, trgovao prije rata konjima? Eto, dotle sam ja dotjerao. Komandant se odjednom grohotom nasmija i desnom rukom čvrsto zagrli razgoropađenog drugara. — Aha-ha-ha, Džakan! Kako da ga ne znam. — Znaš, dabome.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Onda mu putnik predloži da trampe, veli: — Da ti dam ovaj šešir, a ti meni tu maramu. Carev se sluga nasmija: — Oh, ala bi umio! Što će mi taj ćelepuš! Njih bar ima dosta.
Car se nasmija kad pročita pismo, ne htjede poslati maramu, već zapovjedi te jedna četa ode u ono polje gdje je ovaj rekao.
— reče vojnik i nastavi ijetko put cara: — Zašto ti, bezakoniče, izdade mene na vjeru i na amanet, a? Na to se car nasmija, svuče sa sebe lovačke 'aljine i pokaže mu se. — Oprosti, svijetla kruno!
A on jedva izgovori: — Da su zdravi prijatelji! Al' za mal, što se ne nasmija. Utom Mujo dođe do svojih vrata, otvori vrata, pa se okrene ljudima: — Šta je, ljudi, što ste se iskupili ovdi pred
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ odgovori dijete. Svi se nasmijaše. „A koju ćeš uzeti, de?“ zapita ga baba mu, a lice joj se razvedri i nasmija. „Uzecu Milju Đulovu!“ reče Milun ozbiljno. „Aferim! Živio Milune!“ rekoše momci.
“ „A koju?“ „Vira, vira, sve vira“. „A što je to vira, Janko, vjere ti?“ zapitaše, skoro svi. Jan protra brčiće, nasmija se, pa mahnu glavom. „A šta, nećeš da nam kažeš!“ „Ja, vjerujte mi, ne znam u snu što zborim niti šta je to vira!
“ viknu čovjek českim jezikom. Djeca se ustaviše od straha. „Hodite svi amo, ja ću vam skinuti gnjezdo!“ reče i nasmija se. Djeca se sad bojažljivo stadoše okupljati.
“ Vladika se od srca nasmija tijem đakonovim „umaniteljnim“. pa će njemu: „Ostalo, bez bataka, savladaćeš ti, oli?“ „Zašto ne, Gospodaru, ako baš
„Drž kad ti velju!... Ti si brat Radojev; mio si mi s njega, a da ne s tebe!“ Ovaj se nasmija, primivši u šalu to, pa stade nazdravljati. Kitio je i razveo, ja mnim, po sata.
Ako udari Vrancuz s boka, pogibosmo!...’ On mi se nasmija. Njegova srebrna brada zaigra i u licu sinu... Ne boj se, Pejo, kaže. Dobro je, dobro, a biće dobro...
“ reče mahnuvši onome glavom. Stranac se primače. Janko se nasmija i započe mu nešto pričati tuđim jezikom, a onome se na licu pokaza čuđenje i žalost.
“ „Dakle, sad bi ti mogao doma?“ zapita serdar. Janko se gorko nasmija. „Bih, pošto bi odležao šest mjeseci u tavnici i tri godine još služio u vojsci!
Moju snahu, ženu onakoga junaka, mladu, zgodnu... Pa ponudi ga! Može mu biti, hoće li, neće li!“ Joka se slatko nasmija, čujući sve što on izasu.
“ „I što je vazda nešto bio tužan“, prihvati drugi. „Nikad se to momče, Bog da ga prosti, ne nasmija, niti našali... Bože mi oprosti, rekao bih da je i tražio smrt!“ „A, junak, junak!“ opet će Milić.
“ „Ne — no čojak iz svijeta!“ odgovori Stana, pa nasloni glavu na ruku. Dugo je tako stajala i promišljala, pa se nasmija i ustade. Bješe li taj osmijeh namjenjen prošlosti, zlatnim snovima mladosti? Ili je to bio kao prijekor sudbini?
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
su mu se bile gusle nešto pokvarile, kako li, ele nikako ne mogaše započeti da s njima napreduje, pak pred skupljenijema nasmija se i reče: „Vala, gospodo, kad mi gusli lijepo ne isleišu, ne mili mi se ni da sam oslijepio.“ 9. ZET U PUNICAMA.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— Ne pomažu, bogme, ni našijem, ni vašijem, no su dobro došle popovima! Suđa se nasmija, a pristav pocrvenje, pa poče pričati kako su svi pravoslavni uopće slabo obaviješteni u stvarima svoje vjere, a
spomenu zašto stric kupi dugove, onda se sjeti Srdarevijeh savjeta i očinih nagovijesti, te se prvo namršti pak se nasmija. To đačko tumačenje Brnine nastranosti primiše i sluge, te preko njih rasprostrije se i među kmetiće.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Div se nasmija i upita starca šta mu bi; a on odgovori kako je preko ašlame ugledao u grmu zeca, pa preskočio ašlamu i uhvatio zeca
On pruži jaje, ko veli: evo, pa ćemo i čimbur ispeći, a ja pokažem komad sira, — evo, velim, pa ćemo načiniti i omak. Nasmija se car Nasradinovoj mudrosti, lijepo ga obdari i otpusti. I otada osta riječ: razumjeli se kô Francuz i Nasradin.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
—Ja ti se radujem, — reče joj gospođica, kad se Cvijeta, postiđena, iz kuhinje vratila, i nasmija se preko volje, kao da joj zavidi na tolikoj sreći. —Lijepo ti je izašlo, da! — pomilova je i gospodarica.
Djevojka se pak žurno ukloni s puta i zađe među grmlje. — Što se bojiš? — nasmija se. — Ima ih te su bolji od nas... —A zbore da su usilni? —Jesu tspodari im...
— Hoću odmah, starče moj! — potapkavši ga po ramenu odgovori Antica i pogleda na me, pa se nasmija. Ja se digoh, pa pođoh za njima. Stari Andrija ostade kod svoje kućice, a ona me isprati do u uvalu.
—Uvredi bi se... —A nećeš da se svetac uvredi... Umešće nas... Da, biće roda od masline ka dosad! — i nasmija se šrezrivo. — Ma moja duša vanka tega... Učiniću ča budem mogao. — Valja, — potvrdi Bukalo.
—Morača! — jedva izgovori i zajeca. —Idi! Ovo su veliki dani! — odgovori ona i nasmija mu se u lice. Paron Zorzi pruži prema njoj svoje duge, mršave ruke i, sav drhteći, obuhvati njenu toplu glavu i prinese
Ćipiko, Ivo - Pauci
— veli im i ne osvrćući se na njih. —A da! — uzvrati Rade, počekavši odgovorom, — a kod vas blata! — i nasmija se veselo. — A kod kuće? — Zdrave sam ih ostavio. — Opremi ga!
— Opremi ga! — zapovjedi gazda momku i dohvati novine i unese oči u njih da čita. —Lako je tebi, — nasmija se na nj dućanski momak, ali šta će ova sirota?
— Ne puštaj ga u dućan! — veli momku. Pa okrenuvši se k Radi, potapšavši ga po ramenu, nasmija se: — Idi, bolan, u konobu, popij čašu vina ... Vaso odvedi ga! — Čekajte, gospodaru!
U snijegu pod natuštenim olovastim nebom, izgledaju im obrazi blijedi, prljavi, ali kad se jedno drugome nasmija, zabijeliše se jaki zubi jače od snijega, a oči što govore zaigraše sjajem u kojem kao da se sakupila sva toplota
— i uruči kesu pisaru. A pisar ozbiljno opomenuvši ih, veli: — Kad su novci u mojim rukama, nema prevare .... —I nasmija se. — A da! Da vam pravo kažem: Petar kupuje mačka u vreći. Ja ne bih, ali svako je gospodar svojih para!
—Oženio se i ti, Rade? ..... —pretrgne ćutanje žena. —Znaš da jesam... —A imaš li djece? —Na putu je, — nasmija se Rade. — A ti mišljaše da neću biti vrijedan. — Ne velim ja ...
Sagriješila si se što odbježe ludo dijete ... Čuješ, bi li sada bježala? — Ne bih! — odgovori žena i nasmija se jako, razuzdano.... — Ne bih! — ponovi.
Pravo hrišćani u crkvi pjevaju: „gospodi podaj!” — slatko se tome nasmija. Pa pogleda na sunce: —'Ajdemo, Mašo! Digoše se.
Tako bi se livada, dubrava, oranice morale raskomadati kao bravče... — i opet se nasmija svojim umjerenim osmjehom. — Kaži cijenu, gospodaru, — pita Ilija, i ne može nikako da se sabere, da se bezbrižnim
—Ta i ona je od hrišćanskoga soja, — opazi Rade, — pa što joj bijaše? — nasmija se Rade. — Sada se po našu krsti... —A ja ću po njihovu, — prekide sestra. — Jedan je bog!
Pravi soko! I svrnuh s puta da ti to kažem ... —Što neće od ovakvoga oca! — nasmija se Rade i digavši se, stavi držalicu na stranu. —Dogodine biće drugo, hoće boga mi! —A ja od njega ni biljega!
— A može biti da se otac sveti sinu, — uozbiljivši se, veli Pavle. —Čuj i ovu! — začudi se Petar. —Znam ja za nju, — nasmija se oni vremešni čovjek. — Na tvojoj sam, Pavle! —Pa kad znaš, pričaj da te slušam! —žuri Pavao.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
— Gle ti kraljice! — nasmija se Micko, a za njim Radan, pa i sama Sunčana zraka sklupčana na njegovom dlanu, već spremna da krene na novi put.
Šantić, Aleksa - PESME
35 Otkad sa mnom draga nije, Ne smijem se kao prije; Mnogi bećar šalu zbija, Ali ja se ne nasmija'. Otkad sam je izgubio, Ja ni suza nisam lio. Srcem nosim tugu mnogu, No plakati ja ne mogu.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
grdno proći: kod oruža i kod konja tvoga živa će te u ruke fatiti, hoće tvoje salomiti ruke, živu će ti oči izvaditi“. Nasmija se Strahiniću bane: „Bogom brate, starišu dervišu, ne žali me, brate, od jednoga, tek me vojsci turskoj ne prokaži“.
Prije tebi nisam kazivao, od sramote i od jada moga, kako me je đedo prepanuo, ne znajući ko je ni kako je“. Nasmija se od Sibinja Janko: „O, lud ti si, dijete Sekula! Jesam li ti, bolan, govorio da ne ideš na stara junaka?
Znaš, sestriću, ne znali te ljudi! Dosta mi je i muke i ruge: nasmija se sva gospoda naša, a šapatom zbori sirotinja, đe mi sjedi snaha isprošena i kod baba i kod stare majke, a đe sjedi za
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Oho, majstorski se spuštaš! — pohvali ga dječak došljak. — Od tebe sam naučio, Striče — nasmija se putnik s bukve. — Eh, još samo da imam tako dugačke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Pa to će onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove. Lazar se nasmija. — Pa i mene zovu Mačak, a to je smrt za miševe. Taman spadaš u moje društvo.
Komandant se samo nasmija i presudi: — Kad je tako dosjetljiv, nek ostane na kursu. Tako se Nikolica pomiješa među kurire.