Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ reče đakon klečeći jednako i pošto je plamen raspirio. „A, da, nije leto!“ primjeti starac nasmijavši se. „Šćah da rečem studeno je; eto su ti, Gospodaru, ruke studene kao mraz“, reče Ivo, potapšavši ljubazno svojom
Nagledaše se i načudiše idući dalje po kući. „Ama vi nemate nikoga svoga, čiko!“ zapita djevojčica. Pavle, tužno nasmijavši se, povede ih niz druge stepenice, što svodiše niz naličje dvora.
Svijeća planu. „Nije ništa, malo oslabih!“ odgovori on, malko se nasmijavši i tražeći očima. „A tražiš onoga?“ reče serdar pa i nehotice se namrdi, „hodite amo, gospodine!
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
—Pa kako je živjela sama? — prekidoh ja. —Da, sama!... oduži on i, nasmijavši se od srca, pogleda u staru. — Kaži gospodinu sve što znaš! — umiješa se Antica mirno. — Nije u tome zla!
Ćipiko, Ivo - Pauci
— 'Ajde ti kući! Ovaj moj momak još je zelen, — reče čovjeku, i nasmijavši se svojim namještenim, ledenim osmijehom, pogleda Vasu. Čovjek ode i ponese bakalar. —Jesi mi ti pametan!
— Ne budali! — odgovori mirno Rade i, nasmijavši se, reče: — Ne zameće se noćašnji trag tako lako!... Već 'ajdemo, ženo moja!
Ne znaš ti, Mašo, što je to kad su djeca zdrava, a gladna... prođe te volja od svega. — Zbogom, Mašo! — i nasmijavši se na nju, ote joj se iz zagrljaja. — Zbogom, Rade!