Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
rabota, objelodani se i pokoja ljubavna tajna između kakvog prijašina i neke žene, pa se prilježnom čtecu i brk nasmije, a ne mora baš poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatom kalem-efendiji.
i mjesto gdje će se u dvorištu sjesti, i najpogodniji način kako će primiriti razlajana zeljova i golicavu riječ da nasmije vrckastu curu.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Solomun je mirno i bez straha sjedio na jastuku, pa kad vidi ovoga će ide k njemu sa sabljom, a on se nasmije. Kad car to vidi, nije se mogao uzdržati da ga ne zapita zašto se smije.
Kad su tako išli, Solomun se kroz kola bio zagledao u prednje točkove, pak se ujedanput nasmije. Car koji je pored njega jahao na konju zapita ga što se smije, a on mu odgovori: — Smijem se gledajući kako jedna
To čuje neki pustahija iz šume, pa se nasmije; zatim, kradući se kroz šumu, isprednjači pred čovekom, i na putu kojim će ovaj proći ostavi punu kesu novaca, a on se
i odabra našu tursku vjeru i, turske mi vjere, takoga junaka u naše selo danas nema, niti je od kad ja znam bilo. Nasmije se pop namesto da se postidi, pa odgovori odži: — Mi u nas zovemo psa kad nema repa kusov, a onoga što cijele uši nema
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Zove li ko mene, nebore! (A oni njemu odgovore): — Bolan, što pjevaš, da li ti nije ljetos umro otac? (Sad se on nasmije, i prsne usnicama, kao da ne mari ni najmanje, pa im odgovori): — Može mu biti, svakako i star bješe, — (i šljeduje
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
dva jaja, i jedno od đece reče mu da pođe u pazar ova dva jaja da proda, i što od njih uhvati da im za ono kruha kupi. Nasmije se otac put njega, no i uzdahne govoreći: „Jadno dijete! što ću za ovaka mala dva jaja uhvatiti?
Solomun je mirno i bez straha sjedio na jastuku, pa kad vidi ovoga đe ide k njemu sa sabljom, a on se nasmije. Kad car to vidi, nije se mogao uzdržati da ga ne zapita za što se smije, a Solomun mu odgovori da se smije đe car
Kad su tako išli Solomun se kroz kola bio zagledao u prednje točkove, pak, se u jedan put nasmije. Car koji je pored njega jahao na konju zapita ga što se smije, a on mu odgovori: „Smijem se gledajući kako jedna gobela
prevario me u vašu varošu jedan Lacman i Lacmanski sin, te mi prodao nekakve kave koja ne puštava crnilo.“ Pop se nasmije, te pođe doma bez kave. 16. KUDROV I KUSOV.
“ Nasmije se pop namjesto da se postidi, pa odgovori odži: „Mi u nas zovemo psa kad nema repa kusov, a onoga što cijele uši nema
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Sjutradan zavika telal da se udaje carska kći i da će svijet prolaziti ispred nje, pa na koga se ona nasmije, da će onoga uzeti.
— Ej, sinko, sinko, — nasmije se na to otac, al̓ skoro kroz plač — nisam ja ni lud ni pust, već od muke to radim. Ovu višnju sam najbolje volio i
Car je zbog taga bio jako žalostan, pa dade razglasiti po svemu svijetu da će onome ko mu nasmije kćer dati je za ženu, i još uz to pô svoje carevine.
Solomun je mirno i bez straha sjedio na jastuku, pa kad vidi ovoga đe ide k njemu sa sabljom, a on se nasmije. Kad car to vidi, nije se mogao uzdržati da ga ne zapita zašto se smije.
Kad su tako išli, Solomun se kroz kola bio zagledao u prednje točkove, pak se ujedanput nasmije. Car, koji je pored njega jahao na konju, zapita ga što se smije, a on mu odgovori: — Smijem se gledajući kako jedna
i odabra našu tursku vjeru i, turske mu vjere, takoga junaka u naše selo danas nema, niti je otkad ja znam bilo. Nasmije se pop namjesto da se postidi, pa odgovori hodži: — Mi u nas zovemo psa kad nema repa kusov, a onoga što cijele uši
— Pa onda bijela šenična kruva, — veli hodža. — I okica mučenice, — doklopi jedan orač. — Pa taman, — nasmije se hodža.
Beli se orači namoliše hodži i on im za velike pare prodade zečinu. Odoše orači veseli k sebika, a hodža se nasmije, pogladi bradu i reče ženi: — Da ne ima luda, kako bi mudri živili?
Baba se nasmije pa joj krnjezubački reče: — Ljuda lji si, molje diljete! 3aštljo blji se tlji ludlja i neljjaka mučljila, petljo, kad imašlj para,
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
—Što da se tužim? Od svoje sam volje došla, — odgovori ona, i silom se nasmije. — Uvijek je bolje amo nego kod nas... Vidiš, dobiva se prilično... Da bog pomože! A i tebi ću lako naći posla.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
Bog da mu dušu prosti, a bio sam mu mnogo u volju; rijetko da prođe dan, a da se sa mnom ne nasmije... Jedanput baš u boju.... JELISAVETA: Dost’! Kazuj što si došao? VUJO: Došâ sam... došâ...
Ćipiko, Ivo - Pauci
Uđoše u čistu, obijeljenu sobicu. Ivo rastvori stakla i kapke. Zatim se obrne k majci, nasmije se tek primjetljivo i zagleda se u nju. Stara postavi svijeću na sto. —A šta je od oca? — upita on. —Spava, umoran je.
Jur joj se veseli! —A ženiš li se? —Zašto me to pitate? — I slatko se nasmije. — A zašto se vi, koji možete ne ženite? Ma da, jema dosta žen' po svitu. —Pa, imao si mladu? —Pustite!
Oni su svjetliji i strojniji. Pokoja cura pogleda ga i nasmije se; dočim je starija čeljad ozbiljna i zabrinuta. Zvonce brecnu. Svjetina navre na tijesna vrata.
— Nisi se nigda prilagodio životu, radu. — Prilagodio! — nastavi doktor i glasno se nasmije. — Tebi se čini da u našoj volji stoji sreća! Kušao sam da radim, ali nisam mogao izdržati.
Cirilo blijedi i krišom pogleda u staroga Antu. — Dakle ste se namirili? — javi se sudan. — Pa dobro! — i nasmije se. — Koliko si mu dao? — Deset fiorini, gospodine. — Dakle, ti si primio deset forinti od ovoga?
I bog nas uči da jedan drugome praštamo! — Tako, a? — nasmije se gospodin sa naočarima. — I onda ti si rekao svjedocima. — proslijedi sudac, — da reknu da nisu ništa vidili?
— Što ti veliš? — upita sudan mlađega — Ka i brat... — Dakle, vidio si i ti? — Jesam! — Tako, falu bogu! — i nasmije se zamjenik državnoga odvjetnika sucu, natače naočare i pođe da sjedne na svoje mjesto. — Molim vas, dobro pazite!
— reče, najednom uozbiljivši se: — Puno posla! Dođite po podne, nemam vremena ... — I ja bih vas molio, — umiljato se nasmije trgovac šjor Bepo. Ivo pozdravi i iziđe. U hodniku pozdravi ga stari Ante Rajić. — Ti opet ovdje! — reče mu u hitnji.
Neću ni da okom krenem gdje ne moram; neka ide u odvjetnika! — Lijepo bi ga ti upravio! — plane Ivo, i prezrivo se nasmije.
— Zar se odavna nisi ispovidio? On joj se, mjesto odgovora, blago nasmije. Majka kao da se je time zadovoljila, jer toga časa ne reče ni riječi.
— Pripovjedi mi štogod! — veli joj i gleda je ravno u oči. — Umorna sam! — odgovori ona, i sjetno se nasmije. Cili dan primećala sam kamenje...
Dakako! — Sigurno! — jedva izgovori Ivo, i osjeti da ga nešto golica na smijeh. Pa da mu se u lice ne nasmije uzdržavajući se pođe u drugi kraj dućana i gleda u naslaganu robu. Amerikanac se okrete i pođe k vratima.