Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE
Ja moram pomišljati i na sebe. — Mili, o čemu to govoriš, ama šta ti to govoriš? smejala se Nataša za sve vreme i htela da ga zagrli.
Bih, moje mi časti, jer volim očajno i jer je Nataša divna kao da nije živa žena. I sve ću one nepravde svoje prema njoj pokajati.
Eto, tako ću joj reći. I onda će mi oprostiti što joj nikad nisam pisao. Jadna Nataša. Ona je mogla posumnjati: da sam onda ozbiljno mislio na raskid. Raskid sa Natašom?! Užas!
— Priđi mi, sedi tu, starče, moj starče. Mnogo imam da ti pričam. — Oprosti mi, kriv sam, kriv sam. Nataša, ja sam mozak svoj isušio.
Tri nedelje posle toga umrla je Nataša. VIII. U onoj istoj đačkoj sobi na Dorćolu u kojoj je stanovao i pre rata opružen na starinskom plehanom krevetu,