Ćipiko, Ivo - Pauci
Kada se je po podne povratio, nađe družinu razigranu i omamljenu cijelim vinom, umorom i toplim znojem. Navdar ih naganjaše, a redivoja, mlad i odabran, prednjači im; drugi za njim valja da svoj red gone.
Niz obraze im curi znoj, kotrlja se preda njih i topi žednu zemlju. — Ala, moji, ko će bolje! — obigravaše oko njih navdar zamagljenih očiju. — Još malo, pa ćemo se založiti. Upri! A družina dere zemlju.
—Napijmo se! — doda blaže, brišući znoj sa izrovana lica. — Na zdili uvik je prvi stari Ante! — pecnu starca navdar. — Bi sam nikad i zadnji, a prvi na radnji. Bilo, pa prošlo, — odgovori mirno starac.
A znate zašto su ga prozvali Rogom? — i naduši se obijesno smijati. — Lako je za nj! — javi se s posmjehom navdar. — Da bi onako za te! —Je, trudi gore od mene, i otac gladan mu ka pašče, — odazva se Cirilo.
Svi prsnuše u obijestan smijeh. Niko se smrče i ne odgovori. — Nemojmo sviriti! — opomenu navdar. — Ljudi, napijte se, pa motiku u šake! —Ostavite! — mumlja još stari Ante. —Jadan nima zub'! — pecnu ga Cirilo.