Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
u postojbinu mu, mučna bolest, one kraste velje; na Maksima kraste napanule, te mu b’jelo lice nagrdile, bijelo mu lice našarale, iza krasta lice pocrnjeno, pocrnjelo i odrpavilo; kunem ti se, kako tamo kažu, grdnijega u hiljadi nema od Maksima, sina
ištetile, ko je mudar i ko je pametan, tome, svekre, valja razumjeti, i svak može muke dopanuti; ako su ga kraste našarale, zdrave su mu oči obadvije, srce mu je baš koje je bilo; ako l̓ si se, svekre, prepanuo đe je Maksim još tanko