Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
“ Drugi: „Da žmuriš!“ 5. RUGALICE (Onome koji se zove Nikola) Nikolica peca, Ulovio zeca; Majka mu se hvali: „Moj Nikola mali!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
To je bio mali Nikolica, đak prvog razreda, svojeglav i ljut dječačić, crn kao Arapin. On je za sobom uvjek na uzici vodio svoju, svakom
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u čitavom selu bio poznat po nadimku „Nikolica s prikolicom“. Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u čitavom selu bio poznat po nadimku „Nikolica s prikolicom“. Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u školskoj šupi.
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u čitavom selu bio poznat po nadimku „Nikolica s prikolicom“. Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u školskoj šupi.
sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kući i strpala se u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno, odmah „ozdravio“i odjurio u školu.
Međutim, novi učitelj opazio je poslije nedjelju dana da Nikolica dovodi Žuju i veže je u šupi, pa je strogo naredio: — Da te više nisam vidio s tom čobanskom džukelom, jer ću odmah
Toga dana rastuženi Nikolica uz put reče svojoj kuji: — Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, neću ni ja ići. Kako je Stričeva kuća bila
Kad ne daju tebi, neću ni ja ići. Kako je Stričeva kuća bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi đaci, bjegunci od škole, često sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju.
— Kako koji počne bježati od škole, evo ga već kod Strica. Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za Stri- cem.
— povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki suvarak i baci se na mališana. Kuja skiknu i odskoči u stranu. Nikolica planu i pusti uzicu. — E čekaj sad! Žuja, drži ga! Kuja zaurla i jurnu za Stricem.
— Aha, šta ćeš sad?! — zlurado dočeka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom. — Odlazi odatle! — povika Stric s grana. — Neću!
— A ja neću da siđem ni za sto godina! — inati se Stric. — A ja i Žuja čekaćemo trista godina! —prkosio je Nikolica. — Mi smo ponijeli ručak. —A ja ću ostati hiljadu godina! — viknu Stric.