Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
On se vata do djevojke, Umori se, oznoji se; Pak se maši u njedarca Te izvadi svilen jagluk, Utr sebe, pa djevojku; Pak djevojci jagluk dade: “Naj ti, dušo, svilen jagluk, Oper’ mi
Gr’ota mu se učinila mladu, Da je ljubi al’ da je probudi; No izvadi od zlata jabuku, Te je meće Mari u njedarca. Kada se je probudila Mara, U njedarca nahodi jabuku. Stade mlada mislit’ i razmišljat’: “Odkuda mi u njedra jabuka?
Kada se je probudila Mara, U njedarca nahodi jabuku. Stade mlada mislit’ i razmišljat’: “Odkuda mi u njedra jabuka? Da su mene od roda darovi, Ja od roda
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Zemljama ću drume zaprašiti, a vodama zamutit brodove. Smrzlo mi se srce u njedarca, a umrle ruke do ramena, zamrznuo jezik u vilice. Toke razbi, srce mu raseče.
konju vilovitu, a đogat mu u tri noge hramlje, — na njemu je ostarjeli đedo, prekrstio obadvije ruke, metnuo ih sebi u njedarca, ozeble mu, ostale mu puste! Na glavi mu prokleta šubara, za šubarom krilo pozlaćeno, begenisah krilo pozlaćeno.
puta, dok sam njega s dušom rastavio: vatih mu se rukom u džepove, kod njeg nađoh do tri kese blaga, pa ih puštih sebi u njedarca; otpasah mu sablju od pojasa, njem otpasah, a sebi pripasah; ostavih mu budak više glave, da čim će ga zakopati
vilom blizu do Manojla, pa ostade u gori zelenoj; a vila se načini đevojka, pa se vije Grku oko grla, i tura mu ruke u njedarca, dok je Grku oči zasjenila, pa pozivlje Starinu Novaka: „Pobratime, Starino Novače, sad pogubi slijepa junaka!
niz bijelo lice, pa on sjede na meke dušeke, cura pade u krioce glavom, jednu ruku u džepove tura, drugu ruku bratu u njedarca, — dok ukrade ključe od tavnice, od riznice i od konjušnice, prevali se po meku dušeku.
Bećiraginica: „A boga mi, nij’ umro Rade, nij’ umro, već se ućutio; već uvat’te zmiju prisojkinju, te turajte Radu u njedarca, hoće li se od nje uplašiti, neće li se, kurva, pomaknuti“.
Uvatiše zmiju prisojkinju, pa turaju Radu u njedarca, al’ je Rade srca junačkoga, ni se miče, ni se od nje plaši. Opet veli Bećiraginica: „A boga mi, nij’ umro Rade, nij’
“ I on sjede i noge prekrsti, i povadi dvadeset klinaca, pa ih metnu sebi u njedarca. Opet neće da miruje Rade: kad je tavna noćca nastanula, ide dvoru age Bećir-age, pa postaja malo kod pendžera; istom