Upotreba reči njeg u književnim delima


Radičević, Branko - PESME

Sunce seda ponosito, tio, Gojko u njeg' oči upravio, Za goricu zlaćano zahodi, Čini mu se sreću mu odvodi, Nešto mu je i čudno i teško, Čudno kuca srce

Vrti mu se taj mozak viteški, Celi svet se oko njeg' okreće — Čini mu se ni đavo ga neće. Zborio je što je lepše znao, Činio je što bolje mogao, Al' kad vide da ne

I vidi je e zemlji kleknula, Pa ka nebu ruke podignula, Bogu s' moli, grozne suze lije — Oh on znade e to za njeg' nije.

Slab on bješe već od rane prve, Ma sad sve se oko njeg' okrenu, Zanjiha se, šćaše o tle pasti, Al' ne dade Fatima djevojka, Pridrža ga, jadovati ode: „Jao sunce, da brzo

Svud oko nji ko kujina, Svud popala garotina, Oganj gori baš na sredi, Kraj njeg' jedan mačak sedi; Veći mačak od teleta, Pred njim ruka od deteta, Na ugljenu on je drži, Prevrće je, pa je prži.

Jošte malo pa sam pra i pepô, Nad njime se naglo moje lepo, U njeg' roni te čemerne suze — Bože, Bože, zaš me pre ne uze?...

„Kod mene, dragi, nisi ti tad bio, Sa čim sam tebe ispunjela, Tvoj cvetni darak men' je tako mio, Na prsi moje njeg' sam pretisnjela, Namesto tebe poljupce je pio, Od ljubavi ga mal' nisam ugriznjela, Oprosti, dragi, da je ljub'vi žar

Al' najviše lepotice žale, O njemu zbore, pa divno ga fale. Ta sve je, vele, u njegaka dično, Sve u njeg' jedno uz drugo je slično: Uz vrat viteški ona kosa duga, Uz oko sjajno ona tija tuga.

Kad štogod šušne, a on ti se preda, Sve nešto sluša, sve nekud pogleda. Ne mogu njemu da sagledam lica, Jer i njeg' zavi duga kabanica.

“ To reče ona u tužnoj radosti. Smiluj se, Bože, pa mi joj oprosti! Pa idu beli kâ i do sad dani, Ma u njeg' sad je češće ljudi strani; Za goru kada zađe sunce sjajno, Tad oni stignu, pa s njim zbore tajno, I sitne knjige

100. Kako j' kroz kam, što j' opao, Jedva u njeg' ući mogâ, A pod svodim' kako, jao, Ječaše mu ispod noga; Kako svr njeg' iz zidova Po dekoja suknu sova. 101.

Kako j' kroz kam, što j' opao, Jedva u njeg' ući mogâ, A pod svodim' kako, jao, Ječaše mu ispod noga; Kako svr njeg' iz zidova Po dekoja suknu sova. 101. Kako ode unapreda, Oh, pusto li svud bijaše!

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

se jako prepane kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i

Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU

porezi i prirezi, i za komoru, za akciz, i za globu i kaznu, a mehandžija nesam; mehandžija je gazda Milisav predsednik. Njeg’ pitaj, gospodine! On ga dočekuje i krčmi mu piće. Šta će da mu praviš, gospodin-daskalo?! Nestrećno vreme!

A prvo Milisav. — Ama ne može, gospodine. Mnogi seljaci ga hoće, pa selo ima mnogo straf od njeg’. — Ah, šta selo, kakvo selo! »Ima straf selo!« Samo da se počne, pa bi ti video!

Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME

kanibalac, mili neandertalac Svakako nije bio istančan intelektualac: Divljina i grubost prosto su brizgale iz njeg.

Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC

ovđe čekajući, nestade ni arča u torbice, a duhana nesta u toboce; vrat iskrivih uz polje gledeći da ako se niz njeg' pomolite.

Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE

42. Ja udari gvozdenim maljem u kamen grad, iz njeg' skoči devenduka kralj, i primi se uz Mekiš grad. 43. Jaše rod na nerodu, i traži nenikli. 44. Jaše tuta na bauri.

se jako prepane, kad vidi da nešto od sredine ide upravo njemu: to je bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i

Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE

“ „Znaš u hladu, ispod one grane, Bistri izvor, gde smo bili lane; Kažu da je iz vilinih dvora; Od njeg' bolnik ozdraviti mora“ - „Ozdraviti mora“...

Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA

lišavam Adama s buntovnijem svojim legionom blaženoga žilišta spomena, da ni jedna najmanja častica u duše im od njeg' ne ostane, ka da nebo nijesu gledali.

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA

Došô ovaj do dide, pa njeg fickac vilištanom, i kako on njeg maznio, a dida skoči, pa: „Aha, jesi l̓ ti pravda?“ oma ovaj na didu.

Došô ovaj do dide, pa njeg fickac vilištanom, i kako on njeg maznio, a dida skoči, pa: „Aha, jesi l̓ ti pravda?“ oma ovaj na didu. — A zašto da nisam? — dida će opet njemu.

A sad da nisi jaukô! — pa on njeg, al̓ pošteno, oparmači i ode. Udri i opet traži. Odio, brodio, i opet se već natukô do mile volje, dok nije došô na

A šta će biti ako jedna pravda tuče drugu? To će biti onda nepravda. Jesi vidio? — dida će još na njeg. — Znaš li ti ko sam ja? Ja kradem suze od svita, da niko ne plače, i ove kapi po meni to su te suze.

Kako to stari izustio, njeg nestade. Ovaj sad šta će, tio mu se zafaliti, al̓ kad ga nema, a on put pod noge i sa tikvama i štapom srićno dođe

— Šta je, jesi našô pravdu? — otac na njeg već izdaleka. — Jesam, — kaže — al̓ ne tako kako ste mi vi kazali. Evo, ovo je pravda, — pa on ocu pokaže na višnjovac.

Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA

Ne mož’ rulja da ga shvati Od grdobe i pakosti; Njene oči, vične mraku, Još zaziru od svetlosti. Na njeg’ pada svaka ruga I potvora kivna vraga — Sve to vidi, sve to čuje, Sve to prima duša blaga.

Klete ruke na nj se dižu, Eno kamen na njeg’ leti — Dugo će ga tako mučit’, P’ onda će ga razapeti. Teško j’ dobrom među zlima! Al’ on ima pouzdanja.

Ti odleti ka istini samo, Nju tražeći provekova vek; A mesto ti, i ako je prazno, Iz njeg’ bije neumrli sjaj... Ja te, Rački, po prvi put videh, Ta onomad na Đivovu tlu, Kad slavismo našega Omira I

Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ

(Klekne pred njime.) RADAK: Ne benavi se, beno matora, Već čamac daj! JANjA: Al’ je utopljen!... Sasvim zaronjen! Od njeg’ ni đavo nema pomoći! RADAK: Kô da vas ne znam ja! Tu čivitarsku, kaišarsku krv!

Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI

“ Znaš u hladu, ispod one grane, Bistri izvor, gde smo bili lane, Kažu da je iz velinih dvora, Od njeg’ bolnik ozdraviti mora. „Ozdraviti mora...

Mrtvo srce suza budi, Padajući na nj sa visa, Iz njeg’ niču ove pesme, Mrtvo cveće bez mirisa. IX Kad sam bio na tvom grobu Zamirisa mir bosiljka, A meni se priču

Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA

Vreme je satrlo sve, i ljude i Herkula samog, I mesto njeg’ basnom slavi se Jorgovan sad. Černa i Domogled, Stančilovo, Bela i reka Srpsko ime nose, Srbalja kažu slavu.

Gle je, gle je! Oj, putniče, Samrtniče! Mlad Radomir zanese se i na vile obazre se, Kraljica se na njeg’ smeši Kano sunce svet kad krepi. On ne vidi, on oslepi, Na bele joj grudi speši.

Jakšić, Đura - JELISAVETA

proklinju — Po kojoj stazi tigar putuje, S one se mirno jagnje uklanja — Pritegni srce voljom gvozdenom, Iscedi iz njeg’ svaku kapljicu Što neumesnu milost zaklanja... KNEZ ĐURĐE: A savest? JELISAVETA: Čupaj iz srca!

JELISAVETA: Čupaj iz srca! Osvetu sadi — a hladnom mržnjom Zalivaj koren svoga rasada; Krvav će cvetak iz njeg’ iznići... KNEZ ĐURĐE: A bratstvo? JELISAVETA: Zar ti je brat? KNEZ ĐURĐE: Nije!

Kočić, Petar - IZABRANA DELA

On ustade, pomilova ga, izvuče iz stoga dva snopa zobi, metnu pred baka, pa leže kraj njeg'. Poslije dugog polusanljivog, drhtavog trzanja prevari ga san. Kad Jablan pojede žito, leže i on kod svog dobrog druga.

Zar nije tako, brate Krstane? — Tako je, brate, tako... I blentavi je Krstan i dalje nešto mumlao. pretresao, a oko njeg' se dizao i lomio grozan i jeziv jauk i lelek.

A bio je i poslušan. Dok ko umre, odmah po starog Miju, da mrtvaca okupa i da kod njeg' prešjedi, dok se ne ukopa. Selo ga je volilo i štimalo. Samo pop i knez nijesu ga nikako mogli gledati.

Primakao je jedan red preko dozvole, ali iguman je, pa neće na njeg' ni svijet ni sud. Tako on, kažu, radi svake jeseni. Sjedi se oko kotla, pomalo pije i priča da kotlar ne zadrijema.

— Ne znam. Kakav zulum? Kad? — Eto ga, nek ti pripovjedi. — Samo što nije prokapalo! — I danas još Majdanci na njeg' škripe zub'ma. Natoči ti meni, Mićane, jednu čašu — veli Simeun — da ja vidim kakva je nova rakija, a za to...

Za pripašajem se ispriječile dvije zeke i 'andžar, ima u njemu aršin. Kad se okrene škripne oružlje, a ćurčina se oko njeg' zasalampija. U'vatio ga nekakav merak, pa oda i sijeva očima.

U'vatio ga nekakav merak, pa oda i sijeva očima. Partenija nešto oblijeće oko njeg' a on ga mrko pogleda i veli: „3nam! Dosta! Budi mene miran!

Ama, krsnog ti imena, đe nabavi mustapesku ođeću? O, ljudi, ljudi! — čudi se Belemez i oblijeće oko njeg'. Ko bi, veli, rekô i pomislio da je ovo David Štrbac! U svašto li se ovaj čojek pretvara, Kriste, istini Bože.

Vrišti at poda mnom, baca pjenu, propinje se na prednje noge, a ispod njeg' sijevaju varnice kô nebesne svjetlice. A kad vrkne kroz nozdrve — more biti da mi nećete vjerovati — a kad pirne i

David (usteže se): Boga mi, ne smijem. Ne smijem, gospodine, ubiće me gazde. Sudac (živo oblijeće oko njeg): Kaži, ne boj se ništa. Pisarčić: Kaži, Davide, kaži. Ne boj se kad ti gospodin sudac...

Brkljači kô i ti i ovo dijete kad ste se nešto maloprije dogovarali. Zabrkljači-de, gospodine, malo na njeg', da vidim 'oće li... Sudac (smije se, govori nešto i udara jazavca po njušci).

Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA

trandovilo je sama devojka; ostavljeno na sredini pokošene livade, ono veli Ivanu livadaru: »Ko bi mene pokosio, Ja bi njeg̓va ljuba bila«, a na Ivanove reči da bi obljubio i ostavio odgovara pretnjom da će ga kazniti mesec, zvezde i sunce

Ćipiko, Ivo - Pauci

—Drago mi je! — čisto veselo odazove se ona, pogleda u Ivu i upita: — Jeste li blizu mora? —Ni sto koračaja od njeg'. —To mora da je divno! Nikada nijesam vidjela more. —Nikada!? — prihvati Ivo.

Stanković, Borisav - TAŠANA

Unećemo sav mumuruz; čak i onaj što će se noćas doneti s čifluk, i njeg, i njeg ćemo unesemo u ambarove. Sal ni ti još jedno kotliče daj. STANA (odsečno): Nema, i sada ste već pijani.

Unećemo sav mumuruz; čak i onaj što će se noćas doneti s čifluk, i njeg, i njeg ćemo unesemo u ambarove. Sal ni ti još jedno kotliče daj. STANA (odsečno): Nema, i sada ste već pijani.

Petrović, Rastko - PESME

tuga i ćudi, ali upravljenom u napred značenje mora da je čudno bolje; beli se drum u beskraj sve više izmeđ borja, sa njeg će na Kumov Put neosetno preći nam žudi; briše pesma moja: to oblak češlja kosu gorja.

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA

Kad je bio blizu b'jela dvora, dva su brata pred njeg išetala a za njima ostarjela majka. Veli njima Miloš čobanine: „Zašto, braćo, ako boga znate!

“ Tad ga braća opremat stadoše; ode Petar opremat kulaša, a Vukašin oprema Miloša: na njeg meće tananu košulju, do pojasa od čistoga zlata, od pojasa od bijele svile; po košulji tri tanke đečerme, pak dolamu sa

Kad stigoše cara i svatove, pred njeg baci Balačkove glave; car mu dade hiljadu dukata, pa odoše bijelu Prizrenu. Kad su bili kroz polje Kosovo, Miloš hoće

Što sam, jadna, od njeg pretrpila, i jedva sam i živa ostala!“ 9 MARKO KRALjEVIĆ I LjUTICA BOGDAN Poranile tri srpske vojvode od Kosova uz

Ode pošta bijelu Prilipu, u njeg stiže u svetu neđelju, kada Srblji u crkvi bijahu; stade pošta pred bijelom crkvom, dokle Marko iziđe iz crkve.

katane njega opkolile; popi Marko leđeninu vina, baci leđen u zelenu travu, pa se turi na ramena Šarcu, a katane na njeg udariše.

glavu Turčin-Vlah-Alije, a ošinu gospodara svoga, gospodara Strahinića bana, povrh glave po čekrk-čelenci i po njeg'vu bijelu kauku; presječe mu zlatali-čelenku, i presječe bijela kauka, malo rani glavu na junaku: poli krvca niz

Kad se Đemo nakitio vina, donese mu krčmarica Janja rujna vina od sedam godina, meće u njeg bilje svakojako. Pade Đemo glavom bez uzglavlja, skoči Janja na noge lagane, pa svom pobru gvožđe otvoraše, a na Đema

k njemu sam onda priletio, udarih ga još dva i tri puta, dok sam njega s dušom rastavio: vatih mu se rukom u džepove, kod njeg nađoh do tri kese blaga, pa ih puštih sebi u njedarca; otpasah mu sablju od pojasa, njem otpasah, a sebi

Što j’ ostragu junak za svatov’ma na putanju konju od mejdana, smeđih, Mujo, do ramena brka, i u njeg su pali po puškama, i pokrili puškam’ tepeluke, — sjaju mu se toke kroz brkove kano mjesec kroz jelove grane kad

Pogiboh ti danas u lužini“. K njemu Todor trči po avazu. Kad dopade Todor do Tadije, ali na njeg nagazila guja, ljuta guja sa Kladuše Mujo s svojim bratom Gojenim Alilom; hoće Mujo curu i kočije, da on s njome bježi

sviju ovi su najbolji koji su se u dvoru sastali: po imenu starac Mustaf’aga iz Krajine od Novoga grada: u njeg ima blago nebrojeno, raniće te medom i šećerom, a od’jevat svilom i kadifom; a drugo je Zuko od Udbinje, no u Zuka

Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA

A, istin’, reče, ja sam kabaet, mnogo sam, reče; kabaet! Ete veće dve godine i poviše!... Ama se vukujem i teglim s njeg’ kako ala s beriket. Da čuješ sal“. i stade da priča.

Tasko Jevdi Petrakijevu priču — kad mu kupi’ jedne putine kod Vana kondurdžije, tag toprv zapazi’ što će imam muku s njeg poviše nego što tatko mi imaše, ete, sas mene!

Koj znaje, reče, što mu je pisano, i što će da iskoči iz njeg’!... Ti si trgovac, ama ovoj će, reče, iskoči jevropejski trgovac, galanteris’...

Kad si podigo’ kapci, — lele majke, što će da vidim u sandaci! Sram me i da ti kažem; a njeg’, reče, ne bilo sram da zbere i skuta sve toj! Dva sand’ka puna, bre brate, ete, da prošćavaš, sve kurvinske stvari!...

— I pri muža... — upade joj u reč zajedljivo Zona. — Pa, ako dadne Gospod i k’smet mi bidne... i pri njeg’... — Kod Manču li? — prekide je Zona jetko, šapatom. — Fukaro!... — Kako reče?... Ne ču’ te dobro!...

— Ete, žalna je što je čorbadžijska kerka; a ima, ete, niki što nije čorbadžijski sin, a njoj gu pa mnogo milo za njeg’... a njojni vikaju... neje, ete, prilika. — Za men’ zbori li što? — Zbori.

— pita nepoznati glas spolja. — Dom si je. Ama hadžija, ete, spije — čuje se Vaskin glas. — Ta što ako spije! Kod njeg’ i ne iskam, veće kod hadžiku... I dok se ove domišljahu ko li će to biti, otvoriše se vrata i tetka Doka upade u sobu.

— Od našoga Manču ima li, dede, zbori si, poubava prilika? U sav grad ima li pomomak od njeg’?! Ima si dućan, em kak’v dućan, uzeja je sag pod ćiriju i onaj do njeg’ što je dućan, pa napravija odi dva jedan golem.

U sav grad ima li pomomak od njeg’?! Ima si dućan, em kak’v dućan, uzeja je sag pod ćiriju i onaj do njeg’ što je dućan, pa napravija odi dva jedan golem...

Teb’ ti kef i milo i navodadžija si za onoga zevzeka čorbadži-Jordanovog, onog Manulaća... za njeg’ ti milo... — E, milo mi, de! Što ke mi činiš? — Kad ti milo za njeg’, a ti se tag sama udadni za njeg’: udovica si...

za njeg’ ti milo... — E, milo mi, de! Što ke mi činiš? — Kad ti milo za njeg’, a ti se tag sama udadni za njeg’: udovica si... A što pa ti tol’ko smićeš? — E, ja sam si tetka na Zonu!

za njeg’ ti milo... — E, milo mi, de! Što ke mi činiš? — Kad ti milo za njeg’, a ti se tag sama udadni za njeg’: udovica si... A što pa ti tol’ko smićeš? — E, ja sam si tetka na Zonu! — veli Taska. — Ja pa tetka na Manu!

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti