Cvijić, Jovan - PSIHIČKE OSOBINE JUŽNIH SLOVENA
Po K. Jirečeku pominju se crnogorska plemena: Đeklići 1381. god., Ozrinići i Njeguši 1435, Bjelice 1430, Banjani 1319, Drobnjaci 1354, Bjelopavlići 1411, Piperi 1416, Vasojevići 1444, Kuči 1455.
Matavulj, Simo - USKOK
pod njim zjaju stravične urvine, te da se kome nezgodno noga oklizne, survao bi se dolje i pao na dno razdrobljen! Njeguši se urediše u povorku.
Pa onda imaju nahije: Riječka i Crmnička. To je sve nablizu. Ta se plemena dijele na bratstva. Mi Njeguši, u staro vrijeme, kada Turci osvojiše Hercegovinu, doselismo se odonud, a starina nam je bila pod planinom Njegošem.
— Ko su Bajice? — Veliko brastvo na Cetinjskom polju. — A zašto da te ubiju? — Zato što smo se bili mi Njeguši i Bajice eto sve do prije petnaest dana.
Poslije večernje Cetinjani odvedoše većinu „izvanjaca“ na večeru i noćište; u manastiru ostadoše Njeguši, dva Primorca, ostroški iguman, vojvoda Bošković i serdar Plamenac; ostadoše razumije se i onijeh deset vojnika što
Vi ste Srblji? — Jesmo! A ti, ko si? Što ćeš među stokom? — odgovori jedan, a sva četvorica zapeše puške. — Mi smo Njeguši, četnici. Ima nas šestorica. Nosimo jednog mrtvog druga i jednog ranjenog.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Cijeli dan bio je veseo, šalio se, igrao u orô, gađao s ostalijem u cilj, sjekao u zarok butine. Njeguši ga zavoleše još bolje, videći kako je čvrst i okretan.
Sad počeše pridolaziti i drugi. Iz Katunske nahije, najprvi dođoše Njeguši, pa: Čevljani, Cuce i Bjelice, Zagarčanin jedan i jedan Ćeklić.
Za njim još trojica. Onaj prvi poglêdaše na sve strane; vidjelo se da nekoga traži. „Evo nas Njeguši! Prilazite slobodno!“ viknu Otaš. „A jeste li tu Ozrinići?“ povrni onaj prvi. „Što bi te zapadoste?
Pošto izmijeniše pozdrave i obična pitanja, Mišan i Petar, po naredbi starijih otidoše na stražu. Njeguši sad zaokupiše Janka i kako je i šta je zimus radio i sve redom. On im je povijedao sve potanko.
“ Svi ostali šljedovaše njegovu primjeru. Njeguši za Bogom pomenuše Đurđa svetoga. „E, ajmo djeco!“ reče Otaš i pođe. Svi siđoše niza stranu i ustaviše se više puta.
Uoči Trojičina dne sve kuće oko njegove bjehu puste niti je u kojoj pas lajao, ni kokot pjevao, jer Njeguši odu svi, a povedu i sve živo. Sunce bješe na zahodu. Serdar otišao u dubravu da usječe nešto građe.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
oblastima“ (gde žive Kričani, Zupci, Banjani, Drobnjaci, Paštrovići, Ćeklići, Bjelopavlići, Ozri(h)nići, Piperi, Njeguši, Vasojevići i gde se plemenska organizacija „održala do pred kraj XIX vijeka“) davan „najžilaviji, skoro neprestani