Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Mrak — jedva se vidi ići. Kašto sene munja. Gore sveće u sobi Savkinoj. Vide se još one njezine drugarice gde proviruju na prozor.
Dučić, Jovan - PESME
Ona je na svojim širokim mramornim teracama nad morem, pored ogromnih vaza u kojima su mirno umirale njezine krizanteme, plakala kradomice u duge mutne večeri.
Zato su te noći bile tako pune tuge i toplote. A kada je umrla, nečujno i spokojno, kao što su poumirale njezine krizanteme, dugo su sa katedrale pevala stara zvona.
Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
jednako po ormanu, vetreći svoje rublje i naređujući često u čemu će je sahraniti i šta će sve kupiti za pokoj duše njezine. Pera s Malenijom već davno nije bio u tom mestu. Otišao je za đakona u B.
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
Ni budala nema baš na pretek, ali se za našeg susjeda svake godine nađe po jedna (...). Izgleda da je od kuće i njezine čeljadi zavisilo u šta će se najmenik preobratiti.
Milićević, Vuk - Bespuće
Činilo mu se da je čuo njezine korake u hodniku, da se njezina vrata više puta otvaraju, ali on je bio nepomičan, sa zakovanim tijelom i zaspalim
Mala, prosta lampa prosipaše lijenu svjetlost na njezine kose koje su bile napola pale i na fino rumenkasto meso lijeve podlaktice sa koje se bio spustio raskopčan rukav.
vlažne od suza, pritiskuju lice: njega prožimaše vječno njezin tužan, zaplakan pogled, njega pritiskivahu kao kamenje njezine žalobne riječi, pune suza, bola, sramote i jednog jada, teškog kao olovo: „Kako sam nesrećna, Bože moj, kako sam
“ I u mrtvoj noći bez života i kretanja, on neprestano mišljaše na nju i na njezine riječi. On se prevrtaše s jedne strane na drugu i ne mogaše da zaspi. Ona sigurno još plače, mišljaše on.
nju pred sobom, svježu i vitku, sa šeširom u ruci, gledajući kako njezina noga ide s kamena na kamen, kako se povijaju njezine haljine po tijelu; on ne osjećaše da ide, već da ga vuče za njom nešto jače od njega, i on hitaše a da nije znao šta je
on nije vidio ništa oko sebe, ni požnjevena glatka polja, ni vodu koja bliješti, već samo nju, pregibe njezinog tijela, njezine pokrete, upijajući u oči njezinu sliku, kao da je sada gleda po prvi put, ne skidajući pogleda s njezinih pleća na koja
Kad je izgubi s očiju, on iđaše lagano, s oborenom glavom, s očima punim njezine slike, s ušima punim njezinog smijeha i riječi.
Tek iza toliko nedjelja, on osjeti u sebi nepravdu i u duši optužbu. I kad se jednim naglim pokretom maši njezine mišice i privuče je k sebi, kad se zadubi u njezine oči, on ne mogaše da u njima išta pročita do nečega što se skamenilo.
I kad se jednim naglim pokretom maši njezine mišice i privuče je k sebi, kad se zadubi u njezine oči, on ne mogaše da u njima išta pročita do nečega što se skamenilo.
“ a Irena je gledala s djetinjim očima koje ne razumijevaju, pripijala se uz njezino krilo, i naslanjala glavu na njezine grudi, znajući da ovi časovi koje je dijete volilo, dolaze tako rijetko; da će proći mjeseci da ona radi mirno u svom
Ona bi sva uzdrhtala kad bi se, kod stola, počinjale svađe između njezine matere i oca, koje bi trajale dane i nedelje: ona se uspavljivala sa užasom čutih riječi koje nije shvaćala ali je
osamljena, pošljednja u svemu, uvijek zaboravljena i ponižavana; vazda neki nadzor, neka suvišna strogost; neko pretresanje njezine knjige i bilješke; na ispovijedi svećenik je zadržavaše dvaput duže od ostalih, govorio joj je ozbiljno i strogo o
Radičević, Branko - PESME
u zlatne čašice, Nosi bela leba šeničnoga, Nosi mlada sira mekanoga, Sira, brate, od svoje kravice, Koju rane njezine ručice, Sama ga je mlađana pravila, U kačicu sama ga stavila.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Izgleda da je od kuće i njezine čeljadi često zavisilo u šta će se najmenik preobratiti. Tamo gdje svi u familiji viču i kuću na glavu dižu, proviče se
Kao i ostale njezine drugarice, još zorom je polijevala i mela dvorište, češljala se skrivena u sobičku i sjetna pogleda vadila ispod
— Šta je sad ovo, evo, kanda, već i mrtvi ustaju, a? ...Pa šta, kad je preko noći nestalo silne carevine i njezine moći, onda mogu, vala, serbez i pokojnici hodati okolo, dokoni su.
— Jeste, dječače, ostaće ista ova voda, ali mijenjaće se i godine sticati njezina okolina, njezine šume i obale. Ovo malo mirno more, sada tako pusto i tuđe nama obojici, postaće sjutra zavičajni vidik nekog novog
Kostić, Laza - PESME
rasturite pakô! palite tamo one kule bele! grejte joj srce sred vatre vrele! vodite i te kaluđere stare, njezine verne, dobre čuvare, a oni drugi znaće već sami kako se greje na požarnih plami'.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Maćeha stane odmah mrziti na svoju pastorku osobito zato što je ona bila mnogo ljepša od njezine kćeri: zabranjivala joj je da se umiva, češlja i preoblači, a svakojako je tražila uzroke da je kara i muči.
a kad ona i ovo oprede i smota kao i ono prije i uveče donese kokošku gotovu, ona pomisli u sebi da to njoj pomažu njezine drugarice, pa joj treći dan da još više kuđelje, ali kradom pošalje za njom i svoju kćer da gleda ko to njoj pomaže presti
zakolju i meso joj stanu jesti, đevojka nije šćela okusiti izgovarajući se da nije gladna i da ne može, nego pokupi sve njezine kosti pa ih zakopa đe joj je krava kazala.
Svinja podigne glavu da vidi šta je, a mačka pomisli od njezine surle da je miš pa skoči te svinju šapama za nos. Svinja se uplaši pa rukne i skoči te nada u potok; a mačka se prepadne
Jarac iđaše za babom dokle tecijaše iz njezine rukavice osjevina, a kad nestade, on se onda vrati kući po svome običaju i stane ga dreka oko kuće: — Mehehe!
Pandurović, Sima - PESME
Nije bilo pogreba ni pratnje Za nestalu ljubav toga dana, Niti suze za njezine patnje, Niti pesme, sem graktanja vrâna. Gorka jesen uzela je râna.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
U toj zdravoj, čistoj duši planula je ljubav bukom. Iako bješe prosta i neuka djevojka, kao i ostale njezine druge, odlikovala se od njih tanjim umom i nježnijem srcem.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Desete vurune žarilo. Kumina mi kuma, majkina mi druga. Kumine mi kume deverni pastorak. Kumine mi kume, pa njezine druge, iz prvoga sela đeverić. Moja baba i njegova baba dvije rođene babe.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Svinja podigne glavu, da vidi, šta je, | a mačka pomisli od njezine surle da je miš, pa skoči, te svinju šapama za nos. Svinja se uplaši, pa rukne i skoči, te nada u potok; a mačka se
” Onda se mati vrati kući i idući putem nije se osvrtala, a kad dođe svojoj kući, a to mesto njezine kuće dvori bolji od carevih.
pretvoriće te u ribu ili u što drugo pak će te izjesti; a ako reče da je pobišteš po glavi, obišti je, pa prebirajući njezine kose gledaj naći ćeš jednu dlaku crljenu kao krv, istrgni je i bježi natrag, pa ako se ona dosjeti i za tobom počne
Maćeha stane odmah mrziti na svoju pastorku osobito za to što je ona bila mnogo ljepša od njezine kćeri: zabranjivala joj je da se umiva, češlja i preoblači, i svakojako je tražila uzroke da je kara i muči.
a kad ona i ovo oprede i smota kao i ono prije i uveče donese kokošku gotovu, onaj | pomisli u sebi da to njoj pomažu njezine drugarice, pa joj treći dan da još više kuđelje, ali kradom pošalje za njom i svoju kćer da gleda ko to njoj pomaže presti
zakolju i meso joj stanu jesti, đevojka nije šćela okusiti izgovarajući se da nije gladna i da ne može, nego pokupi sve njezine kosti pa ih zakopa đe joj je krava kazala.
u prošetnju u jednu obližnju goru, i kad je u goru uvedu, da je zavedu stramputicama i zban | de od puta neka je ubiju i njezine dvije ruke osječene do iza šaka i srce da joj donesu, a ako ovo ne donesu, reče im i zaprijeti da će ona to od njih
Svinja podigne glavu da vidi šta je, a mačka pomisli od njezine surle da je miš pa skoči te svinju šapama za nos. Svinja se uplaši pa rukne i skoči te nada u potok; a mačka se prepadne
i vodice studene, ali kad bi god polazila po travu i po vodu, svagda bi prikričila ždrebetu da pazi na njezin glas i na njezine riječi: „Kobo, kobilice!
kakovo je ovo čudo.“ A on mu odgovori: „Neboj se, ovo je sve moje posestrime i njezine matere, pa i naše, samo teke znadi da se mi dvojica ne možemo njima na jedan put iznenada javiti, nego ja otidoh k njima
“ Jarac iđaše za babom, dokle tecijaše iz njezine rukavice osjevina, a kad nestade, on se onda vrati kući po svome običaju i stane ga dreka oko kuće: „Mehehe!
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— A begenišeš našega dijaka? — reče jedan napiti prekovođanin koji u taj mah izađe, te bješe čuo njezine pošljednje riječi. — Da sam mlađa, dala bi za nj tri careva grada, što se u pismi kaže — veli Maša.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Ona je na svojim širokim mramornim teracama nad morem, pored ogromnih vaza u kojima su mirno umirale njezine krizanteme, plakala kradomice u duge mutne večeri.
Zato su te noći bile tako pune tuge i toplote. A kada je umrla, nečujno i spokojno kao što su poumirale njezine krizanteme, dugo su sa katedrale pevala stara zvona, a glasovi tih zvona bili su mirni i svečani kao glasovi davno
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
se je gora uzvisila, osnov joj je od čista rubina, a sva gora masa brilijantna; veličinu gore tronodržne i prelive njezine svjetlosti svi pogledi i voobraženja u ponjatnost dovesti ne mogu: ova tajna visokog promisla nepostižna stoji
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Za školjku, zajedno s njom umire nebosklon njezine sedefne kore. Za marvinče, s njim umiru samo jasle; jasle i rudo. Do Kolumba, s čovjekom su umirala tri kontinenta;
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Onda on namaza onom travom njezine oči, i ona odmah progleda. Kada to vidje kralj, ne može da ne da ono što je obećao, pa ga stade nagovarati da ostane
Maćeha stane odmah mrziti na svoju pastorku, osobito zato što je ona bila mnogo ljepša od njezine kćeri: zabranjivala joj je da se umiva, češlja i preoblači, i svakojako je tražila uzroke da je kara i muči.
a kad ona i ovo oprede i smota kao i ono prije i uveče donese kokošku gotovu, ona pomisli u sebi da to njoj pomažu njezine drugarice, pa joj treći dan da još više kuđelje, ali kradom pošalje za njom i svoju kćer da gleda ko to njoj pomaže presti
zakolju i meso joj stanu jesti, đevojka nije šćela okusiti izgovarajući se da nije gladna i da ne može, nego pokupi sve njezine kosti pa ih zakopa đe joj je krava kazala.
pretvoriće te u ribu ili u što drugo, pak će te izjesti; a ako reče da je pobišteš po glavi, obišti je, pa prebirajući njezine kose, gledaj naći ćeš jednu dlaku drljenu kao krv, istrgni je i bježi natrag, pa ako se ona dosjeti i za tobom počne
Jarac iđaše za babom dokle tecijaše iz njezine rukavice osjevina, a kad nestade, on se onda vrati kući po svome običaju i stane ga dreka oko kuće: — Mehehe!
i vodice studene, ali kad bi god polazila po travu i po vodu, svagda bi prikričila ždrebetu da pazi na njezin glas i na njezine riječi: „Kobo, kobilice, otvori mi vrata; nosim ti studene vodice i zelene travice“, pa ni na kakav drugi glas da ne
Jedan reče: — Ja bih najvolio njezine tri bijele stvari: grlo, zubove i obraz. Drugi reče: — A ja đevojačke tri crne stavi: oči, solufe i obrve.
Drugi reče: — A ja đevojačke tri crne stavi: oči, solufe i obrve. Treći: — A ja najvolij njezine crljene stvari: usnica, jagodice i jezik. A četvrti: — A ja njezine tri vitke stvari: ruke, kose i đerdan.
Treći: — A ja najvolij njezine crljene stvari: usnica, jagodice i jezik. A četvrti: — A ja njezine tri vitke stvari: ruke, kose i đerdan.
Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
GLAVAŠ (u sebi): Ala je divna! U dýgu katkad pogled utone, Zanesen sjajem boje njezine, Pa tajnu kuša lepe prirode: Ko li je stvori tako divotnu?...
Al’ nećeš, veruj, stara grešnice! Ona je srasla s mojim grudima; Kô mreža tanka svile mekane Svako je vlakno kose njezine Isprepletalo glatke krajeve Sa mojim srcem... STANA: Ti ćutiš, Spaso!... Šta je to?
upleće U divne šare meka ćilima, Te se po mome stere haremu, Već se unapred, čisto, raduje, Okrug’o taban stope njezine Unapred meri sitnim šarama, I, skupljajući vezen pupoljak, Na poljubac se sprema laskavi, Kad ona kroči belom
Tu ćerku njenu nisam video, Dodirnô nisam rukom vlastitom Nijedan pramen kose njezine; Ni dah mi nije njene dušice Prosedu bralu ljupko provejô, Pa otkud ljubav?...
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Sve nek' ide! Ali evo moje ljute tuge: Što ni pjesne nisu s mirom od njezine ruge! Da su vkusne kao sušti pijemontski smrčak, Ona b' rekla: Pjevac Srbin da je bjedni čvrčak.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
Pa i taj kuršum, što nam Staniši Sa masnom krvlju prska dolamu, Poslanije je zlobe njezine.... RADOŠ: To li je uzrok koji vas goni Da se predate crnom sotoni? BOGDAN: To, starče; Ali što gledaš tako?
— Prstima mekim šaren-lutkove, Što će se na mig oka njezinog Vešto okretat — i kô pajaco — Ljubimče ludo zemlje njezine — Služit za šalu podloj gospođi?... BOŠKO: Naćemo, oče, Pa ma se znali turčiti!
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
David: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo jedno! Da ti se, kojom srećom, jutros bilo oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti i nauke: „Ti ideš, veli, Davide?“ ,,Pa vidiš, ženo da sam pošô.“ „Kako ti ideš sudu?
Kršna, naočita, mlada kô kap, pa je carski oružnici od dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine pameti i nauke! A moja stara šjela nasred kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa pije, puši i prima nauku.
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
Prema narodnom alegorisanju, donja latica od cveta je maćeha, dve srednje, to su njezine kćeri, a dve veće, gornje, to su joj pastorke.
Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
tako čedan i bezazlen, može odupreti titrajima ženske puti, zar mu se neće u jednom trenutku zavrteti u glavi od njezine blizine, mirisa nene kože, mekog maznog glasa, njenog daha i plamsaja u njenim očima?
očajan, stešnjen u kamene zidove sličan kornjači koju su izvrnuli na leđa obesni dripci i dugim trnovima stali da bodu njezine meke udove.
gospodarica zemlje od Paramuna na severu do Kleka na jugu, od Solotnika na zapadu do Breznice na istoku i čelnik njezine vojne sile.
kod Jovana je odveć nerazumljivo: „I opazih silna anđela gde jakim glasom viče: 'Ko je kadar da otvori knjigu i razlomi njezine pečate?' Ali niko ni na nebu ni na zemlji ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu niti je čitati.
Pod temenom mi je meko, sve mi uranja u mekotu njezine kože, jer više nema ni one lanene tkanine, već mi kosa i vrat leže na njenom golom bedru.
Imala je okruglo, preterano crveno lice i sitne, žive oči, ali su zato njezine grudi bile divotne a kukovi bogomdani za uživanje. A šta je on drugo tražio?
Ilić, Vojislav J. - PESME
U žarki letnji dan S Algavre prohladni vetar leluja njezine grane, I ona sneva san: Pod njenim korenom slatkim pustinjski istočnik Šumi Oko nje peščano more i žubor kladenca
Suva kržljava kruška, kô crna ogromna ruka, Sumorno nad njime stoji. I krive njezine grane, Nakazno pružene gore, kô izraz paklenih muka, Od suve, samrtne žege usamljen istočnik brane.
(SUVA, KRŽLjAVA KRUŠKA...) Suva, kržljava kruška, kô crna ogromna ruka, Sumorno nada mnom stoji. I krive njezine grane Nakazno pružene strše s izrazom paklenih muka, Kô da me poslednjom snagom od misli očajnih brane. 1892.
Do sada bezbrižne ćudi, Sad slatka nekakva čežnja obuze njezine grudi. A prošle snivaše noći gde, s Kićom, lutaju sami Po tavnoj dubini šumskoj.
Sumnja je paklena uze, Od bola, od stida, straha grunuše njezine suze Kao bujica plaha. Ona se stidela jako, Zašto da prezre muža i brzo posrne tako? I radi kravara jadnog?!...
Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE
Na toj, od Sunca zaklonjenoj, polutini vladala bi, prirodno, bez prestanka, ciča zima koja bi svaki delić vode ili njezine pare pretvorila u sneg ili led i istaložila ga na površini planete.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
godine, i autentična koliko god može biti, zametak je i jezgro cele kosovske epopeje. U njoj su i sve glavne pobude njezine. Značajno je da u njoj nema spomena o izdaji Vuka Brankovića.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Kao najuspjelija pokazala im se ipak „Žujina tajna kuća“. Evo kako je došlo do njezine gradnje. Na pola puta između seoskog druma i logora nalazila se jedna rupčaga od skoro metar dubine.
PosliЇe njih dvojice u Gaj stižu Stric i Nikolica. Oni vade kuju iz njezine tajne kuće i ponovo pokrivaju i maskiraju jamu.
Lunja se trže, uvrijeđena i ljuta: — Niko mene više ne voli, nit ja koga! Jovanče se netremice zagleda u njezine uplakane sjajne oči i upitno nadiže obrve: — Zar ni mene ne voliš?