Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
naših putnika, jedan šaren, a drugi siv, krenuše u susret novim doživljajima vodeći sa sobom svoje vjerne sjenke, obadvije jednako nemirne i tamne.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Tamo negdje, u srećnijem svijetu, slavi se pobjeda, pije se pivo i harmonika nagoni u kolo svakoga ko je sačuvao obadvije noge, a ovdje ...
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i glavu baci u vodu natrag.
aždaha sa dvije glave, pa juriš, da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom odsiječe uši i sebi ih u džep ostavi, a ostalo baci u jezero.
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
— Šta ćeš priznavati, kad smo je mi viđele. — Đe, bolan? — Znaš đe, na kiseloj vodi. — Zar obadvije? — Jok, onu jednu, a druga ti je dolje. — Ama zdravlja ti, pa kako izgleda ova? — Pa 'nako, gledna...
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
More stenje pod silom nebesnom, koleblju se u moru nebesa; volna volnu užasno popire, o brijeg se lome obadvije. Niko srećan, a niko dovoljan, niko miran, a niko spokojan.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— Više valja prst obraza, nego svijeta blago. — Blago dobrom činu i svetlom obrazu. — Ruka ruku mije, obraz obadvije. — Ako neće bruka (napast) na čoveka, čovek će na bruku (napasti). — Ne gori obraz od sunca, već od poštenih ljudi.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
“ I tako Bog uredi, te u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas. H. ŠTA JE NAJGORE NA SVIJETU? ILI PIJAN SRBIN I GLADAN TURČIN.
” I tako Bog uredi, te u sviju ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas. 19. ĐAVOLjA MAŠTANIJA I BOŽJA SILA.
bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njeg učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i glavu baci u vodu natrag.
aždaha sa dvije glave, pa juriš, da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom odsiječe uši i sebi ih u džep ostavi, a ostalo baci u jezero.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
Dugački se rede legioni na poljane neba prostranoga s obadvije strane naporedu; drugi stoje ka mase oblačne na vozduhu, k boju pripravljeni.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Rok neđelja, mejdan poneđeljak, A utorak nek’ kukaju majke, Ja li moja, ja l’ tvoja, Alile, Ja li jedna, ja li obadvije, — onda kao da je onaj megdan ponedeljak sjutra, da ćemo ga svi gledati, i da je ono njegov megdan s Alilom.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
bila aždaha strahovita sa dvije uši, pa juriš na njega učini, no on potegne nož i udari je i glavu joj odsiječe, pa uši obadvije odsiječe i k sebi ih u džep ostavi, trupinu i glavu baci u vodu natrag.
Aždaha sa dvije glave, pa juriš da ih sva tri proždere; ali on skoči i povadi nož, dočeka aždahu i odsiječe joj glave obadvije; potom odsiječe uši i sebi ih u džep ostavi, a ostalo baci u jezero.
To rekavši uze čaše s vinom, te ispije obadvije, i namah se stvori u slan kamen. Poslije tri godine dobiju njih dvoje sina.
Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
nastupi na Turke, a će ce ko od našijeh raniti, pa boga mi i poginuti — ljudi smo smrtni — te eto meni puške ako hoću u obadvije ruke po jednu. — O, brate!... Nekako bih ja opet voleo da se ti vratiš. Crnogorac se ljutnu.
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
— To nešto, Simeune, mlogo žalobitno. Uli-de mu Mićane, jednu čašu. — O, ljudi, ovo ukrstilo sa obadvije strane, pa ne da oka otvoriti! — prošaputa zlovoljno Mićan i poče točiti.
Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA
Vuk (Rječn., ѕ. v. šuškavac) daje opis: »trava u livadi, žuta i okrugla cvijeta (s obadvije strane stabla)«. U okolini Bjelovara veruje se da bilo »može obiti korov po poljima«, i toga radi »uoči Vidova četiri
Šantić, Aleksa - PESME
Tako ona, vita, lomka, Obvi ruke obadvije Oko pasa smjela momka Što mu čelo samur krije. Ne pitaj ih kuda jezde, To ne smije niko znati, Do li ponoć i
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
doma dolaziti; pa potegoh darovnicu đordu, njom udarih Belil-agu straga po ramenu i po desnoj ruci, a zažmurih oči obadvije, da ne viđu kad ću poginuti.
Takva su i ova: Moja ruko, zelena jabuko! Snaho jelo, nenošeno zlato! O ti bane, oči obadvije, s kojim majka ide po svijetu, po svijetu i po žarku suncu!
zlatna, što kucaju Gruja po plećima, — valja krilo hiljadu dukata; donese mu svilena pojasa, i za pojas dvije danickinje, obadvije u čistome zlatu; a pokraj njih noža plamenita, — međ' kamzama alem, dragi kamen; dade njemu sablju okovanu, na kojoj su
Ako bere Grke i Bugare, i terzije, svoje ruvetlije, koji nose svilu n kadivu, i džepove s obadvije strane, u džepove sve žute dukate, tu će biti šićar za hajduke; ako l' bere ljute martoloze, koji nose struke na
Pritiskao sve polje Kosovo, uvatio vode obadvije: pokraj Laba i vode Sitnice sve Kosovo sila pritisnula. Kažu, sine, i pričaju ljudi: od Mramora do suva Javora, od
Znaš li, bane od malene Banjske? Poznajem ti čelo kako ti je, i pod čelom oči obadvije, i poznajem oba mrka brka. Znaš li, bane, ne znalo te čudo, kad zapadoh ropstva u vijeku, — panduri me tvoji uhitiše u
ispale ti oči! Ono nije carevi delija, — moj gospodar Strahiniću bane; ja poznajem čelo kako mu je, i pod čelom oči obadvije, i njegova oba mrka brka, i pod njime puljata đogata, i žutoga hrta Karamana; ne šali se glavom, gospodaru!
na vrat naturaše, i svojega vrata zaklonjaše, i banovu sablju oštrpkuje, sve otkida po komat i komat. Obadvije sablje isjekoše, do balčaka sablje dogoniše; pobaciše njine odlomčine, od hitrijeh konja odskočiše, za bila se grla
popanuše — bijele se kako gorski snijeg, Strahin–bana b'jele, pa krvave: iskrvavi niz prsi haljine, iskrvavi čizme obadvije. A kad banu muka dosadila, tada bane riječ progovara: „Ljubo moja, — tebe bog ubio! — koje jade gledaš na planini?
mu zlatali-čelenku, i presječe bijela kauka, malo rani glavu na junaku: poli krvca niz junačko lice, šćaše zalit oči obadvije.
iz tame junak izlazio na đogatu konju vilovitu, a đogat mu u tri noge hramlje, — na njemu je ostarjeli đedo, prekrstio obadvije ruke, metnuo ih sebi u njedarca, ozeble mu, ostale mu puste!
A ja sam se grotom nasmijao: kakve kavge traži u Kosovu, kad mu đogat u tri noge hramlje, ozeble mu obadvije ruke, zgurio se kao kukavica; već ja nosim krilo pozlaćeno.