Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Tek ti samo čujem svog čiča-Trišu: — Ovamo, razbojniče brkati, kamo slanina?! — Odnio je miš — kažem ja. — A zašto je nisi oteo? — pita čiča. — Oteo sam je, evo je u trbuhu!
— Gdje je naš prijatelj mačak Tošo? — začudi se Miš prorok. — Odnio ga je moj gazda Brko u džaku, a mene je istukao i zaprijetio mi da će me ubiti čim obere kukuruze.
Danojlić, Milovan - NAIVNA PESMA
gorštačka sirotinja bez hleba bi možda i mogla, ali bez poezije, bez ushita i slutnje, nikako: Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo razboleno proleće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima, oživljeno
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vršo se i budio brata, svoga suložnika.
Otperjao Sava drumom, odnio punu torbu, a kod naših kuća ostalo razboljeno proljeće puno noćnih šumova, zavijeno cvijećem i pupovima, oživljeno
— Ukrao neko. Evo, prišuljao se kroz kukuruze, provukao ruku kroz pendžerak i odnio. Dugo je Lazo gledao kroz otvoren prozorčić i ćutao ničem se ne dosjećajući, a onda se povuče u sobu i diže oči na
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Utom pijevac skoči na korito pak zapjeva: — Kukurijeku, evo je pod koritom! Maćeha poviče: — Iš, orao te odnio! Carev sin čuvši to, potrči brže bolje ka koritu te ga digne, kad tamo a to pod njim ona ista đevojka što je bila u
Oni čobanin što je onuda sa stokom naišô i ćemer iskopô, to je sin onoga seljaka što ga je otac junakov pokrô. Čobanin odnio pare, jer su njegove i bile a nije ni on sam znao.
ĐAVOLAK Uzeo kaluđer Svetogorac malo dijete muško dok još nije znalo za se, pa ga odnio u Svetu Goru i onamo ga othranio i naučio knjizi.
Onda jedno Ciganče rekne: — Ja bih je odnio u peć, da se ispeče. A drugo mičući rukom, kao da nešto ispred sebe grabi: — A ja bih je, mamo, ovako jeo.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
— Podmladak pionira! Najzad, za jednim tragom, prosuta pera svijetla; prošao mudrijaš lisac, odnio — babina pijetla.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
čovek pak, koji je odnekud gledao šta je on sa svojim magarcem uradio, odgovori mu: da je malo prije onud prošao i odnio kući tovar drva; onda Nasradin reče: „Da bog da! — ali kako ja znam, ne nosi on više drva“.
— Pripovijeda se da je rekla nekakva Ciganka. — Onda jedno Ciganče rekne: „Ja bih je odnio u peć da se ispeče“, a drugo — mičući rukom kao da što naglo ispred sebe uzima i trpa u usta — „A ja bih je ovako jeo“.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
U tom pijevac skoči na korito pak zapjeva: „Kukurijeku, evo je pod koritom.” Maćeha poviče: „Iš, orao te odnio!” Carev sin čuvši to, potrči brže bolje ka koritu te ga digne, kad tamo, a to pod njim ona ista đevojka što je bila u
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Jer i po mom shvaćanju takozvana poezija prestaje ondje gdje je uistinu, „vrag odnio šalu”. A mome filozofiranju jasno uviđam čitav niz zapreka. Zapreka koje ga čisto isključuju i onemogućuju.
čije sposobnosti njegova okolina nije vjerovala sam je i bez ičije pomoći osnovao farmu, i na njoj odgajio grah koji je odnio nagradu na oblasnoj izložbi. E pa dobro, nek mu je sa srećom! Ali što se to, na koncu, mene tiče?
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
u tom pijevac skoči na korito pak zapjeva: — Kukurijeku, evo je pod koritom! Maćeha poviče: — Iš, orao te odnio! Carev sin, čuvši to, potrči brže-bolje ka koritu te ga digne, kad tamo, a to pod njim ona ista đevojka što je bila u
ĐAVOLAK Uzeo kaluđer Svetogorac malo dijete muško, dok još nije znalo za se, pa ga odnio u Svetu Goru i onamo ga othranio i naučio knjizi.
Onda jedno Ciganče rekne: — Ja bih je odnio u peć da se ispeče. A drugo, mičući rukom kao da što naglo ispred sebe uzima i trpa u usta: — A ja bih je ovako jeo.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Studen i glad oblada njenom voljom. Od sinoć ništa nije okusila, zavežljaj s kruhom odnio joj poočim, pa instinktivno uputi se prema njegovu stanu.
Pavle požuri i stiže ih u putu. — 'Ajmo, brate Ilija, đavo odnio i varoš i vino! Vino pije vino, pa nikad kraja!... 'Ajmo, Ilija!.. — Idi, veli mu Cveta nakresana, široka je cesta!
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
“ Nećeš pogriješiti. Po govoru vidim da je ovo dijete iz Like, pa eto otkud znam kako mu je ime. Pisarčić: A, vrag ga odnio, tako je! Mom je bratu, što je u žandarima, ime Mane, a u samom našem mjestu ima pet-šest Dana i Mana.
Sramotno je to 'vođe i pomisliti, a kamo li izreći. Oženjen je, oženjen! Sudac: Ima li djece, vrag ga odnio, kad je oženjen? David: Ima. O, da mu vidiš djece i vamilije!
Ćipiko, Ivo - Pauci
veli: — Čisto da sam znao što sad znam, biva što svijet govori, — ali svijetu nije svaku ni vjerovati, — ne bih bio odnio im poruku Radivojevu.. . ne bih, pa eto... —A što to svijet veli?
Ali, evo nikako — prevrnu razgovor — da mi se ugriju ova dva prsta na ruci! — i primače ih bliže k plamenu. — Odnio mu led dva prsta, — veli kućni starješina, — a bojim se izgubiće ih, zamrzla u njima krv kao srž u odsječenu drvetu!
— misli gledajući ogoljene, prozeble vrbe, što na vjetru nad rijekom drhte... — I odatle, ispod vrba, odnio dvjema curicama košulje, dok se u rijeci kupahu, i ne htjedoh ih povratiti dok nijesu gole k meni došle .
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Na ulazu sretoh jednu Crnogorku. U nedoumici je zapitah: je li tu komandant. — Jes’, vrag ga odnio! — i pokaza mi rukom na ulaz. Čuo sam larmu i vesele glasove ljudi i žena.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
su mi dvori poharani, vjerna mi je ljuba zarobljena, stara majka s konjma pregažena, iz riznice odnešeno blago, odnio ga Mina od Kostura“. Njega tješi care gospodine: „Ne boj mi se, moj posinko Marko!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Evo, po- gledaj. — A zbog čega je tebe? — Zbog Dunava, đavo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko more, a kad učitelj skoči: „Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži
Samo je malo potegnem za jezik, a ona se rastoroče. — Je l' takva i tvoja Lunja? — Ih, đavo je odnio, dabogda crkla! — pocrvenje Stric i još jače natuče šešir. Ne mogu očima da je vidim.
— Eno je opet, đavo je odnio! — istom bi povikao neko od družine. Lunja se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nadaš: iz visoke travuljine pored
Učitelj kihnu od silne prašine i uhvati se za katedru od zagrcnutog smijeha. — Ha-ha-haaa! E, đavo te odnio, ovo ti vrijedi Carigrada! Ama ko bi te tukao, kad si takva. Aha-ha-ha!
— Ma ne može biti! — dahnu s olakšanjem Lazar i pipnu se za „ubodeno“mjesto. — E jest, vjere mi. Đavo je odnio, alaj me prestraši! — Štrop! — pljesnu opet iza samih Mačkovih leđa i on odskoči kao da ga nešto lupi.
Zbog toga je s velikim trudom napisao onu cedulju i brzo je odnio do đačkog logora koji je toga dana otkrio. U cedulji je, kao što smo vidjeli, bilo i ljutnje zbog poljareva stradanja kod
— Kad li ste samo iskopali tu rupu, đavo vas odnio? Mačak upali fenjer i dodade ga Jovančetu. — Eto, pa ti idi naprijed, a ja ću ostati posljednji da ponovo namjestim trn
— Gle, đavo je odnio, kako je umiljata! — progunđa u sebi dječak topeći se od milja. — I kako samo ima meku kosicu, kao svila.