Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Ispred njega izmiče čeljad iz kuće u kuću, sigurno da se miri. Stade pred vrata niske kućice. Časom oklijeva, pa, napipavši uzicu, povuče. Začu se udarac kračuna.
Ćipiko, Ivo - Pauci
da zađe, kao za naknadu, razasu svoje zrake poljem, a visove planine, nad selom, pozlati; na njima neko vrijeme u sjaju oklijeva, ali ne mogavši ih zagrijati, — klone ... A dok se suton spustio, pokaza se mjesec u vedrini.
U osvit mladenci pomoliše se iz kolibice; zimsko jutro sačeka ih i zaspe im obraze svojom sivom svjetlošću; sunce još oklijeva, premda visovi planine već se obojadisaše ružičastom bistrom bojom.
Vojkan, nakresan, premišljajući, pred dućanom oklijeva neko vrijeme: neka Vaso progovori gospodaru — i najposlije uđe. Gazda Jovo sagnuo se nad sto, prebira nekakove stare
Vojkan gleda časom na novac u ruci, kao čudi se, i oklijeva spremiti ga; pa, pošavši, jednako o nečem premišlja. Plativši porez i gdješto još u varoši, ne da mu se poći kući, već
Pop Vrane, dok je ušao u kuću, ugledavši junca kod vatre, naljuti se i tjera ga iz kuće. Junac kod kućnih vrata oklijeva; okrenuvši se naglo, pogleda prema vatri svojim velikim očima u kojima kao da se tuga sa prijekorom odbljeskuje.
Petar oklijeva i nešto progunđa kroz zube. —Što si zabrinut? Što je? —A što ću ja vama? —Ništa! ... Kad kupiš oba dijela, prodaćeš
Petar ga jutros, kad mu pečenicu donese, moli da mu bude pri ruci, neka ne oklijeva nimalo, već neka pođe na sud, da potraži čestice.
Prošla su popasna doba, sunce još oklijeva na bakarastome lišću Radine ograde, a na mahove snježani hladni saganak sjeverca zatrese granama i sanese odnekle iz
po crkvi, no ne mogu da osvoje tamu po uglovima, a na visokim prozorima tek se nazire jutarnja svjetlost dana, kao da oklijeva da uđe... Rade drži cedulju u ruci i pokaza je jednome svešteniku što htjede da iz crkve iziđe.
” Prvi fratri, a pred njima fra Joso, digoše se. Gazda Jovo, težak, oklijeva, a otac Dionisije pogleda u mladog kaluđera i — diže se. — Kape dolje! — zagrmi fra Joso. I vi tamo!
Uze balegu u ruku i, držeći je u ruci, oklijeva da je u vreću strpa, kao da mu je žao. Gazda Jovo oprašta se sa svečarom; s njime će sa kočijom općinski prisjednik,
Ali žena, spazivši gdje odlazi, zovnu ga: — Rade! Rade se osvrnu, skanjiva se, oklijeva... A ona pohita k njemu i, strastveno obgrlivši ga, ljubi ga, šapće mu: — Što me ubijaš? ...