Ćipiko, Ivo - Pauci
Uto je starica sredila postelju. Kad bijaše s poslom gotova, zagleda se u sina. —Bićeš umoran? Blid si, poj opočini! I nato tiho iziđe i zatvori za sobom vrata. Ivo nanovo natoči i sit se napije.
Biće ti teško — nu nastoj i ti. A sve će biti dobro, — utješljivo dokrajči mati. — 'Ajde „ napij se još, pa poj opočini! Ivo iziđe uza stube, uniđe u sobu i za sobom zatvori vrata. Bješe razdražen, nemiran.