Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Kao čineći se svemu nevešt, istupi malo na stranu, pa zađe za vajat. Za njim pristaše i dva opštinara. — Ama ti ništa, Đuko, ne ruča, vere mi — reći će jedan od njih. — Ja, bogme, ne može bolje biti...
Onoliku glavu šećera ne možete naći lako ni u Beogradu... — E baš, Đuko, hvala ti!... Hajde da zovnemo i onu dvojicu opštinara. — I kmeta zovnite — reče Đuko — da mu što ne bude krivo, gde ga ne pitate.
Tvoj verni Đuko zna šta radi. Ne beri ti brige!« Utom sva četiri opštinara i kmet, te za vajat Đuki. — E pa dajde, Đuko — reći će jedan od onih što su maločas s njim već uredili posao.
Đuko saopšti celu stvar i onoj dvojici opštinara i kmetu sasvim potanko i razgovetno da oni nisu ništa drugo u taj mah zaželeli, nego »samo da ne bude odveć skupo«.
A bogami, dao sam ravna tri Talira. Nije pravo da štetujem... — Naposletku i vredi... — reče jedan od opštinara. — Samo da nije okrnjena. — Baš, Đuko, dosta ti je dukat — reći će kmet. — Nemoj ni ti sad zatezati...
Dok mu priđe kmet i za njim dva opštinara s glavom šećera. — Gospodine — počeće kmet — nije baš u redu da odeš od nas tako prazne ruke...
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
večeru kumu i kumi, a Nata, s one strane, smeška se: „Galame pođonari, a ne znaju moju novost: danas mi bila dva opštinara, i nude dosta lepu cenu za kuću, da je prodam, da tu, oko ora' podignu rasadnik.” — Ne prodajem, gospodo! apsolutno ne!