Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Na onome jablanu ima ti jedna tica orletica, koja ima gnijezdo tamo i leže mlade, ali čim joj mladi odrastu da bi već mogli izletjeti i ostaviti gnijezdo, iziće
da bi već mogli izletjeti i ostaviti gnijezdo, iziće ti iz jezera strašna jedna zmija šestokrilka, pa ujedanput, kada orletica ode tičićima po hranu, ispne se na jablan, i pojede sve tičiće.
A tica orletica, kad se povrati, pa ne nađe svojijeh mladijeh oblijeće ono mjesto, te strašno pijuče i dan i noć, da je uprav žalost
Kad je orletica vidjela svoje tičiće žive, zaradova se toliko da je svojijem čudnovatim glasom zakrečala tako da su sve gore odjekivale
— Pa gdje je, gdje je taj? — zapita orletica. — Ma gdje mi je, kažite mi. Ja bih ga, da mi je tu, od radosti i milošte ovaj čas pojela!
Onda joj tičići rekoše da je on otišao, ali oni ne znadu kuda. Kad se orletica smirila, onda joj tičići rekoše: — Majko, mi bi tebi kazali za našega izbavitelja, ako nam obećaš da ga nećeš
Ona im sad obeća. Oni se razmaknu, a Marko se izvuče ispod njih. Sad orletica zahvali Marku, i reče mu neka kaže šta hoće da i ona njemu učini za tu veliku ljubav.
— E, moj prijatelju, — veli mu orletica — ako to želiš onda se moraš za to dobro spremiti. Dakle, čuj me. Treba ti devet kruhova, devet pečenijeh ovnova, i
I dok ja sve to potrošim, ti ćeš biti gore. Naš Marko lati se sad posla, i bome spremi sve onako kao što mu je orletica rekla, pa ode k njoj i reče joj, ako ostaje pri svom obećanju, da se sprema s njim na put, jer on je pripravio poputninu.
Ali kad su već bili blizu vrha, bilo je već sve potrošeno što je on bio pripravio, međutim orletica zinu još jedanput, a Marko ne imajući što da joj baci, brže bolje zgrabi za svoj list, iskipe ga cijeloga i baci joj u
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Na onome jablanu ima ti jedina tica orletica, koja ima gnijezdo tamo i leže mlade, ali čim joj mladi odrastu da bi već mogli izletjeti i ostaviti gnijezdo, iziđe
da bi već mogli izletjeti i ostaviti gnijezdo, iziđe ti iz jezera strašna jedna zmija šestokrilka, pa ujedanput, kada orletica ode tičićima po hranu, ispne se na jablan i pojede sve tičiće.
A tica orletica, kad se povrati, pa ne nađe svojijeh mladijeh, oblijeće ono mjesto, te strašno pijuče i dan i noć, da je uprav žalost
Kad je orletica vidjela svoje tičiće žive, zaradova se toliko da je svojim čudnovatim glasom zakrečala tako da su sve gore odjekivale,
— Pa gdje je, gdje je taj? — zapita orletica. Ma gdje mi je, kažite mi? Ja bih ga, da mi je tu, od radosti i milošte, ovaj čas pojela!
Onda joj tičići rekoše da je on otišao, ali oni ne znadu kuda. Kad se orletica smirila, onda joj tičići rekoše: — Majko, mi bi tebi kazali za našega izbavitelja, ako nam obećaš da ga nećeš
Ona im sad, obeća. Oni se razmaknu, a Marko se izvuče ispod njih. Sad orletica zahvali Marku i reče mu neka kaže šta hoće da i ona njemu učini za tu veliku ljubav.
— E, moj prijatelju, — veli mu orletica — ako to želiš, onda se moraš za to dobro spremiti. Dakle, čuj me. Treba ti devet kruhova, devet pečenijeh ovnova, i
I dok ja sve to potrošim, ti ćeš biti gore. Naš Marko lati se sad posla, i bome spremi sve onako kao što mu je orletica rekla, pa ode k njoj i reče joj, ako ostaje pri svom obećanju, da se sprema s njim na put, jer on je pripravio poputninu.
Ali kad su već bili blizu vrha, bilo je već sve potrošeno što je on bio pripravio, međutim orletica zinu još jedanput, a Marko, ne imajući što da joj baci, brže-bolje zgrabi za svoj list, iskine ga cijeloga i baci joj u