Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Poda nju pao osjen, zamršen, ispremiješan bljeđom i tamnijom svjetlošću. U tom osjenu podbočio se Danguba. U ustima mu kamiš; iz lule se
A on stoji još ondje poguren, i ne može ga se dobro nazrijeti. Njegov tanki, oplećasti osjen upleo se u onaj murvin i sa golim granama isprekrštao se u sami jedan zaplet, pa ga se i ne razabire između drugih,
Tako najednom zastade nasred puta ispred zatresenih grana, gleda u osjen oblaka što ga vjetar na mahove putem i po polju goni, dok mu sunu nešto u glavu, ostavi posao i krene ravno k selu.
— Znaj! — Oganj pakleni tako je žestok da ovaj naš nije nego njegov osjen!... Čuješ li, opaki griješniče: samo njegov osjen!
— Znaj! — Oganj pakleni tako je žestok da ovaj naš nije nego njegov osjen!... Čuješ li, opaki griješniče: samo njegov osjen!
Ćipiko, Ivo - Pauci
Mjesec naginjaše k zapadu. Ivin pak osjen udugo se produžio, uporedo ga prati i s njime zastaje. Još nije zamračilo; poljem rekao bi da se još povlači zadocnjeli