Milićević, Vuk - Bespuće
Sa drugog stola zovnu jedan poznanik Gavru Đakovića da igraju bilijara. On mahnu rukom i odbi. Nije osjećao ni najmanje volje za igru. Uze Simplicissimus koji je redovno čitao. Nije bio raspoložen za čitanje i baci ga na stranu.
On osjećaše neodoljivu potrebu da ode, da uteče od njih, da ih ne čuje, ne vidi, ne misli na njih. Pa onda, on je osjećao u sebi slabost da ih bijesno mrzi, oni su ga samo umarali, kao da se na njega sručio sav teret njihovih života koje oni
misli, kad se je, prvo jutro, neodmoran i neispavan, probudio u svojoj kući, on se prestrašio od ravnodušnosti koju je osjećao u sebi.
Sa tavanica spao kreč i crnilo se drvo. Njega je tištala tjeskoba u ovoj polumračnoj i ukočenoj sobi. Osjećao se zadah starine, groblja; sve je podsjećalo da ovdje više nema života, već da je bio, pa umro; i to osjećanje života
Milan je to osjećao, ne buneći se nikad protiv oštrih bratovljevih riječi koje su padale češće, i poštovao i volio u njemu brata koji je
Samo se čuo njezin bolan, brz dah u kom se osjećao jauk. Koliko je bilo nesreće i studeni, — one studeni koja ne dolazi s polja, već iz duše, i koja je još strašnija i
Čitava kuća bila je puna njezinih suza; jecaj se osjećao i titrao u vazduhu, upio se u zidove, dolazio s vjetrom; ta užasna nesreća jedne matere zavijala je u crno sve oko
Ne bi ga se ništa drugo ticalo, ne bi možda osjećao ovoliko praznine i pustoši u životu; u kući bi ga čekala žena i poletila u susret djeca.
nema snage da se traži ni smjelosti da se drži, kad ga je ukočila i skamenila memla i čama jedne plitke sredine, on se osjećao tako sam, odvojen od svega, kao u jednoj strašnoj beskrajnoj pustinji bez horizonta.
Kako je on teško snosio taj dan, pun potištene nejasnosti i nečega skrivenog, na svojoj duši. On je osjećao toliko tereta na sebi; sive, olovne čame koja je bila strašna, jer je bila nepomična i grozna, jer je bila neiskazana
On se osjećao sputan od nje, od nečega nevidljivog što ga gnječi, muči i satire, lagano i bez žurbe, besprekidno i sigurno.
Mrzilo ga je da pali svideću i gleda na sat, osjećao se poslije sna nešto bolje; misli su tekle lakše, nije ga tištao umor.
Popović, Jovan Sterija - LAŽA I PARALAŽA
JELICA: Ah, bože, kako je odgovorila Amalija kad je Mor pred njom klečao? ALEKSA: Nije Mor ono osjećao što ja čuvstvujem, nit je mogla Amalija tako ljubov pobuditi kao što ste vi meni.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Sve je to teklo prosto i prirodno bez natege. On je isti nalazio veliko uživanje u tim sastancima s djecom, jer je osjećao plemenitu radost predavati svoju umnu tekovinu tim mlađanim umovima.
U Janovoj duši ne ostade jasna traga od tijeh sto dana, jer mu protekoše kao u snu. Osjećao se „kao slamka među vihorove“, ali je sretan bio, jer je šljedio nagonu srca svoga...
Među nesretnijema, najnesretniji bješe uskok Janko, jer je on najviše osjećao svoje breme, iako su možda mnogijem drugima teža bila.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Po njegovu mjerenju i računanju, uložio bi vremena na kretanje 107 minuta i kročio 4253 puta. I Brne se osjećao svakoga dana bolje za koliko trajaše suha hladnoća do pred Božić (Pjevaličinu mast bješe potrošio dvije nedjelje prije,
On nije razmišljao, nego osjećao. Sunce već bješe naglo ka zapadu kad se Bakonja trže. On pohita. Sad, za naknadu, mašta mu poče tkati zlatne snove,
Kad ga već morade pustiti da odahne, onda jače osjeti komešanje u sebi. Bio je veoma nezadovoljan sa sobom. Osjećao je da je zaista nješto „izgubija“, nješto dragocjeno što se već nikad neće naći; osjećao je da nikada više neće ni dati
Osjećao je da je zaista nješto „izgubija“, nješto dragocjeno što se već nikad neće naći; osjećao je da nikada više neće ni dati ni primiti onakoga poljupca.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
s kupanja, prolazio krivudavim kamenim uličicama ribarskog predgrađa da izbjegnem sunčanu žegu, na istršalim lopaticama osjećao sam, kao dvije koncentrirane žiže lećâ, crne oči pučanki, mornarskih udovica i ribarskih nevjenčanih žena što su
Ranije, dok sam se smatrao jedincem, osjećao sam se potpun, cjelokupna jedinka. Sad, kao da sam se našao nekako osiromašen, kao da sam samo dio sebe, dok su ostali
za bolećivu osjećajnost (nesentimentalne ljude, ma kako oni umni, sposobni, pa i nadareni bili, oduvijek sam nagonski osjećao kao manje vrijedne, zapravo defektne), u tom oštrom zapažanju čisto bih zaboravio na čustvovanje.
U tim časovima volio sam je neveselim žarom, a prema rutavom brđaninu osjećao sam jetku suparničku mržnju. Sve poklone i ušteđevine je trošila na nj: kupovala mu je odjeću — grubo postavljene
I taj je poriv rastvaranja, razdvajanja ličnosti bio tako snažan i tako stvaran, da sam osjećao potrebu da me neka gruba i slijepa fizička sila spolja sa svih strana pritisne, da me zgrune, da me suzbije natrag u
— Eto, plemenita gospođo, da utučem vrijeme!... — Svirajte samo, Egidio! Samo vi svirajte! Osjećao sam da u toj Egidijevoj pažljivosti prema baki ima kao neka klica otpora i neodobravanja prema djedu, i izvjesne
strepnjom njen čas, a katkad sam je želio, da me zaodjene, zagrije i izliječi od neke unutrašnje zimice koju sam u sebi osjećao.
Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju. Zašto? Ko bi ga znao! Možda zato što sam tu materiju u sebi uvijek osjećao previše prisno, previše stvarno — previše ozbiljno, previše životno, na koncu — a da bi se od toga smjela praviti
Vidi! A ja sam stratio pola vijeka strepeći nad mojom dosljednošću!) I još nešto. Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju.
i važnijim) oduvijek bio krajnje, upravo neurasteničarski brižljiv i pedantan, u tom neredu začudo sam se dobro i udobno osjećao. Bilo je u tome nešto toplo, nešto kućevno, nešto permanentno predbožićno. Nešto čega u hotelskoj sobi nikad nema.
— Nije istina! — reagovao sam i odveć žustro. — A zašto onda nemaš kuraže da ga tako nazoveš? Kad ne bi osjećao sažaljenja, ništa te u tome ne bi priječilo. U stvari, ti ga tvojim sažaljenjem vrijeđaš više nego ja nadimkom Glavonja.
Bojao sam se da me ne potraže u mojoj sobici i da me ne zateknu u suzama. Jer sam dobro osjećao, zajedno s potpunom osnovanošću tih suza, i potpunu nemogućnost da ih njima objasnim.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Ali i brat Ilija imao je iste namjere i jače ih je od brata Petra u sebi osjećao. Njemu je koristilo što je Niko još iz mladosti volio Radi nego ostalima bratučedima, i znao je tu Nikinu ljubav da
I žao mu što je dosada osjećao njenu silu nad sobom; curio se pred njom kao pred popom Vranom. A vele ljudi, dođe mu sada na pamet: da je pop Vrane drži
Nigdje ni živa stvora; u selu osjećao se zadah umorna života, i težački dah kao da izbijaše iz onih siromašnih potleušica.
da očajava... I kada on u sebi ne bi osjećao svu silu objave zdravog života i njegovu slast uživanja, morao bi da se pregori, da svoje žiće pretrgne u najljepšim
— Znam ja najbolje! Ne,gre posao u redu. Ma neka čini ča ga je volja, — prijekorno završi otac mu. Ivo je osjećao da je kriv, pa ne odgovori ni riječi. A tako se i otac umiri i ne prigovaraše dalje. Prvi se diže otac a pođe u dućan.
Najposlije ostade posve sam i odmicaše polako naprijed... Osjećao je u sebi zadovoljstvo i milinje, pak se rado ustavljao kod džbunova cvijeća i stabala. Na dogledu mora zastade.
Ivo časkom zastade. Silna čežnja i tuga javljaše mu se iz duše. Ne znadijaše joj uzroka, tek je lijepo osjećao da mu trga grudi. I njih droje zaustaviše se i pogledaše pravce kuda je on gledao.
Nekoliko godina povlačio se po raznim sveučilištima i nije osjećao potrebe da se kući povrati, dok ga otac nije na to primorao.
U Ivinoj duši odbijahu se osjetljivo te promjene; mladić ih je osjećao i pratio pogledom, pa, ganut, osluškivaše šapat i drhtaje mora što mu se ritmički javljahu u duši.
U tim trenucima zasjalo bi mu sunce i more bi bljesnulo u šarama. Na mahove lučio je sebe u dva 6ića, i ljubav što je osjećao za Mariju nije bila kao druge.
Bijaše mu u tim časovima lagodnije i bolje... I sada je mislio na Mariju, zdravu i izabranu, i osjećao je da njegova duša skladuje s njenom, pak se podavao priprosto uživanju, kojemu — činilo mu se — ne bi nigda ni bilo
njegova osjetljiva narav u dugim šetnjama, u razgovoru sa starim znancima, kod toploga ognjišta i svugdje gdje se je život osjećao. Pa se podavaše sabiranju sopstvenih misli i posmatranju samoga sebe, i osjeti se lak, pun mladićke Miline.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Ko je to kazao? — Molim, otuda, od zadnje klupe. Dok je strašni učitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjećao kako mu se njegove duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obična bukova štapa.