Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
Đura i Spasoje uzeše sekiru, svrdao i maklju, pa zamakoše, smejući se, naviše u osoje. Bilo je već oko zaranka. Sima preturio dve prazne vreće preko ramena, pa se uputio od kuće Rakine naviše pored
— E hoćemo li kući? Sad će i mrak. Hajde i ti, Simo, ako ćeš naniže. I sva tri pođoše niz osoje. Sima se odvoji te ode svojoj kući, a Spasoje i Đura, uputiše se svojim vratnicama. — Ama, da li će on odista doći?
VUJINA PROSIDBA Jaki bog beše dao nekad Petnjici dosta lepih stvari... Beše joj dao ono lepo Osoje i pećine, pa onog dobrog popa Miću, pa popu Mići vrednu i pametnu pošu Maru i kuću pod samim Osojem — punu svačega, pa
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Goveda zamakoše, a za njima i čoban, sa tojagom i nedopletenom kotaricom. Kola se već spustila u osoje; evo šumarice, evo tri divljake, evo brdašca i — pred tobom se stvara prostrano polje...
I mi se ućutali, pored nas krče puna dvoja kola; siti vočići pregli pa grabe da pre stignu. Taman mi hoćemo na osoje, a pred nas iskrsnu konjanik. —— Dobro vi veče! —— Bog pomog'o! — Kako s', Cvejo? — Dobro, kako ti....
— E he, pa ti si valjad' bio kod kuće? — Ja, pa mi reče gospodin pojka da udarim na osoje, srešćeš ga, veli, pozdravo. — E, pa dobro, da okrenemo....
naiđeš u njega iz drugih sela, izgleda ti kao da si, posle teška i umorna puta po sunčanoj pripeci, zašao u hladovito osoje, gde ti miris bučja i žubor potočića dušu razgaljuje i uleva u nju beskrajno, nežno zadovoljstvo.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
— uputiti se u čemu oglav — deo uzde ili ulara koji se nalazi na glavi konja ogrejanije — sunce ožeg — vatralj osoje — ona strana koju sunce ne greje osti — trozuba ribarska naprava kojom se lovi riba u moru otava — druga trava koja
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
pa na onom paketu zaklinje seljaka da je dukat zaista ispao proletos babu iz nedara kad je sij’o na mestu zvanom „Osoje“, i kako pravo govorio tako mu Bog pomogao ovoga i onoga sveta, a ako pak laže neka ga nebeski grom tu, na samom licu
Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR
— Pa, šta je bilo? — Ništa. Stojim ja, veli čile, tako i čekam, dok tek ono vreknu, a osoje se prolomi kâ da si top izbacio. Ja onda, veli, 'nako žmurećki, beži što bolje mogu, te jedva živ dođoh kući.