Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Zar i ti, Veseline, dijete moje, a sin bi mogao da mi budeš?! — mučenički se obzire osumnjičeni Pantelija i kao najviše mu došlo krivo baš na toga mladića: ta nije od njega lijepo ni da sluša o takvim rabotama, a
— učeno pita Rade. — Radoje, kućo moja, pa zar se mi ne znamo tolike godine — lisiči osumnjičeni brkica, i kad god se obraća nekom od ispitivača, on ga oslovljava rodbinski, po imenu i, kao iz milošte, malo mu
Puf, nikakve vajde, osumnjičeni je strahovito bazdio na crijemušu, neku vrstu divljeg luka. Nije, dakle, pijan. Intendant, najzad, i sam izbaci