Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Ponekad zagraj e bi probudio i...“ „I mrtve?“ „Ne samo njih, no i tebe, valaj!“ Otaš i Spasoje slatko se nasmijaše. Mišan mu odgovori: „Šapat u paprat!
„Neka, ljuđi, nekate! Prekinite, pa da založimo što!“ reče Otaš, ponajstari među njima, visok, koštunjav čovjek. Spasoje, omalen ali živ kao zrno, čovjek u najljepšoj snazi, prostrije
“ viknu sad Mišan, jednako ležeći i ceneći se od smijeha. „Ostavi taj poklič, dijete, za docnije“, reče ozbiljno Otaš. „No hodi da jedeš, ako ćeš, jer nam nije dangubiti!“ „A hoću li probuditi ovog lacmanina?“ „Ne kreći u nj!
Pričekaj dok se nakljukam i ja!“ Dosta bi šale, neka bude i malo zbilje, pa da se lijepo porazgovaramo!“ reče Otaš, izmaknuvši se malo i počevši puniti lulu. I Spasoje to isto učini, pa stade kresati.
Ove prhnuše pa opet popadaše na mrve. Nastade svečana tišina; svi odbijahu dimove, očekujući da započne Otaš, a on međutim gledaše u oganj na svojoj simsiji. Lagani sjever zabridje gorom. Otaš glednu na više i ostali za njim.
Lagani sjever zabridje gorom. Otaš glednu na više i ostali za njim. Sunce bješe gotovo do polak veba. „E, do sad bismo sigurni, a posad, bogami, ne“,
Nategoše oroze. Koraci se čujahu kroza šušanj. „Ne pali ni jedan dokle moja ne plane!“ reče polako Otaš. Iz gore iziđe, pa se ustavi na kraju ledine, jedan — brkati Crnogorac. Za njim još trojica.
Onaj prvi poglêdaše na sve strane; vidjelo se da nekoga traži. „Evo nas Njeguši! Prilazite slobodno!“ viknu Otaš. „A jeste li tu Ozrinići?“ povrni onaj prvi. „Što bi te zapadoste? Nemojte nas pobiti na vjeru!
„A da hoće li to gospodaru milo biti?“ zapita Radoje. „To je i meni zamisao iako me Krcun slobođaše“, primjeti Otaš. „Valaj, jamac vam moja riječ, ako mu ne bude Vladika dopustio“, prihvati Krcun.
U nekijem časovima zaista mu vrijaše u njemu, a tad mu same riječi letijahu iz usta. Zaludu su ga zapitivali Otaš i Spasoje o postojbini i rodu mu, on je uvijek umio svrnuti govor na drugo što.
„Jesu li?“ zapita Radoje onako sanjiv, dižući se s nategom. „Nijesu, no evo božije vrijeme udari“, odgovori Otaš. Otaš, ne izgovori još a oblak se prosu vrh njih, pljusak kao iz kabla.
„Jesu li?“ zapita Radoje onako sanjiv, dižući se s nategom. „Nijesu, no evo božije vrijeme udari“, odgovori Otaš. Otaš, ne izgovori još a oblak se prosu vrh njih, pljusak kao iz kabla.