Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
„Pa i nana sad ćuti!... Što me bar ne zapita štogod? Što joj to malopre ne rekoh? Sad bi mi bar bilo lakše. Ona bi otklanjala. Kazala bi: nije spremna... Baš da joj kažem!...” I zausti da kaže, pa se opet uzdrža. — Rano moja, šta ćeš!