Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
— Koje dobro, gospodine vodniče? Munižaba ispod oka pogleda ono sikirče i otpuhnu: — Zlo i gore, moj Đurašine. Valja nam spjevati pjesmu za onoga tvog pobratima, Peru Došena, a nikako ne ide.
— Eh, gdje me ona banda iz kuće prikova uz ovaj zid, pa ni mrdnuti ne mogu! — otpuhnu Jovaš. — A baš bih se volio malčice umiješati u onaj gužvanjac, da onoj svojoj budalini Mikanu pokažem kako se tuče.
— Udri, Jovašu, božiju ti kuvaricu! — ču se od džamije neki drugi glas, ali momak samo ljutito otpuhnu: — Šta udri! Imam ja i svoje zaduženje, zar je meni do benastog Mikana. Oni tamo s pendžera oči mi moje izvadiše.
— Drugarice, to je vojna tajna. U šta mi narede, u to ću pucati, pa taman da je tamo moja mater Anđa. Artiljerac otpuhnu, iskosa omjeri staru muslimanku i obrati se svojima. — Ubio je led, ova stara ista moja mater.