Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO
Kruška ga gledaše onako ponurena. — A je l’, Marinko? — Čujem, efendija. — Šta je ovo od ovijeh đaura?... Zar, što ja s njima bolje, oni sve gori? — Čestiti efendija, - reče Marinko - tu ne treba mnogo pameti.
— Ali, babo?... — To je moja briga. A ja ti velim: ne brini ti moju brigu!... Hajdmo iz ovijeh stopa Ivanu. Ti znaš da on mene sluša. Lazaru se razgali lice.
Marinko je znao gde treba dirnuti. — Dobro, hoću! — Ali sad! — Posle može biti dockan! — Sad!... Hajdmo iz ovijeh stopa!... Hoćeš I ti, Lazo? — Hoću! — A ti, Ivo?
— Čuješ, Milošu! Ti si pošten čovjek. Ja te volim, ne mrzim te. Ali ti velim: ako ti sad iz ovijeh stopa ne odeš Aleksinoj kući i ne uzmeš djevojku — onda gledaj kuda ćeš! Oči su mu sevale.
Matavulj, Simo - USKOK
Nalivši čašu, reče: — Blago tebi, sinko, kad si tako učevan, a zanago i meni bi blago bilo kad bi ti ovijeh dugih zimnjih noći pored mene vako sjedio i pričao mi kako je u svijetu, a osobito kako je bivalo u stara vremena.
“ A ima i još jedan razlog. Kao što znaš, ovijeh dana udajem unuku, Anđu Rakovu, u dobre ljude, pa nijesmo radi da je gluho ispratimo i da nam novi prijatelji zabave i
ga moj krasni i đetiću moj lijepi, za ove trideset i tri ili i četiri godine, otkad se ovaj vladika zavladičio, osim ovijeh pošljednjijeh godina, bio sam ti vazda u svemu. E, sad, ti, ka učevan đetić, lijepo sračunaj koliko sam godina vojevao.
— Kako ga je god volja, striko! Ja sam mu otvorio svoju kuću, ne za ovu noć, ni za ovijeh osam dana, no ako će dovijeka! — E, to ti liči, sinovče! Tome sam se nadâ! Fala ti što nas i u tome podiči!
Je li da je to vještina? — Još kakva! — odgovori Janko smijući se. — E, a njeki od ovijeh kažu da ta vještina ne pomaže ništa, jer, vele, nije pomogla onome što ga posječe Stijepo Mrkov i onoj dvojici što ih
Ja ga zapitah: kud ga put nanese, a on započe: „Kupio sam, veli, nješto gore za građu od ovijeh Žanjodoljana, pa sad razgledam kako ću je oboriti i prenijeti!...
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sad carski zet uzme ovijeh devet stotina devedeset i pet ljudi i svoju ženu, pa se krene na put. Idući tako nađe jednog čoeka, koji se bijaše
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Gospodaru, jedan, te dobar Katunjanin dolazi i š njim jedan ćesarovac, a ma ne od ovijeh, novijeh, (primorskijeh) ćesarovaca, no pravi, i’ sred Ćesarije. To mi kaza neko momče što je pred njima prtilo...
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
6 Pitali kadiju: — Zašto ti je mito milo? — Zato što je mukte došlo. 7 Pitao aga agu: — Od ovijeh tvojih čipčija koji ti je najmiliji? — Vala, to i sam znaš!
; pa kad hoće kome da naudi, on zna koje od ovijeh mađija valja sastaviti i na kakovo zlo namijeniti (i zato igle bez ušiju niko neće uzeti kad je gdje nađe).
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
sad ako želiš sve ovo kupiti, zapovjedi da pođem donijeti, ma samo ovo da znaš: kad staneš provati jednu po jednu od ovijeh haljina, ne ću niko kod nas da bude, nego nas dvoje; pa ako ti valjaše, lasno ćemo se pogoditi, ako li ne valjaše, ondar
517 іn Wіen. Gospodi skupiteljima daće se po običaju jedanaesta knjiga na dar. Mjesto ovijeh pripovijedaka mislio sam sad štampati običaje, ili upravo reći život naroda našega, ali sam ovo za sad odgodio, da bih
Sad carski zet uzme ovijeh devet stotina i devedeset i pet ljudi i svoju ženu, pa se krene na put. Idući tako nađe jednog čoeka, koji se bijaše
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
poći, onda carski zet pozove družinu, no ne dođe mu više nego devet stotina devedeset i pet ljudi Sad carski zet uzme ovijeh devet stotina i devedeset i pet ljudi i svoju ženu, pa se krene na put.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
sanu viteške večnosti Vam’ amanet na dušu polaže, Osvetnici carstva njegovoga, Da mu krunu nezavisimosti Na grudima ovijeh krševa Svojom krvlju sačuvate verno...
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
71 UDAJA SESTRE LjUBOVIĆA Otkako je svijet postanuo nije lepši cvijet procvatio nego što je ovijeh godina nasred ravna polja Nevesinja, u dvorima bega Lubovića procvatila Hajkuna đevojka, mila seja bega Ljubovića.
II, 67 stoji u vezi sa starim književnim pričanjem o premudrom Akiru, to vrlo lijepo dokazuje gotovo potpuna istovetnost ovijeh mjesta: u Vuka pita hodža Ćuprilić sultana kad ga vidi u nevolji poradi Muse: „Šta bi dao onome junaku koji bi ti živa