Matavulj, Simo - USKOK
— reče đakon. Vladika ustade, a za njim svi. Obrad i poslije njega najstariji đak, Ozro Dabišin Ozrinić, nadimkom Murat, zapališe dvije velike svijeće i stadoše pred vrata.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Kad crnomanjastâ, visoka neka djevojka, ukraj puta, uhvati ga za ruku... On se trže iza sna i sjede. Krcun Ozrinić bješe ga, zbilja, uhvatio za ruku i podrmao. „Ta, šta ti je čoče?“ On izbuljio oči; ne moga se odmah pribrati.
„Bogami, pojedoše!“ viknu Krcun, te jednim skokom stani se ukraj torbice. „Ha, ko je Ozrinić... pojedoše sve!“ viknu sad Mišan, jednako ležeći i ceneći se od smijeha.
Plotun ih dočeka a drugi im se osu s pleći. Dvojica samo padoše. „Ha ko je Ozrinić!“ „Ha ko je Njeguš!“ „Udri za krst časni!“ povikaše Crnogorci, gađajući iz malijeh pušaka.
Cuca bješe Radojev brat, što je petog dana s Vladikom govorio. Ozrinić bješe jedan od onijeh te su u Duzi s Jankom u četi bili. „A hoće li koja od našijeh ženskijeh doći?
ko vi je ranjen?“ stadoše pitati svi jedanak. „Čovjek jedan!“ „Koji? otkuda!“ „E, iz bijela svijeta“, prihvati Ozrinić, „ali vjere mi, dobar čojak, kao da je među nama rastao!“ „Pričaj serdaru, vjere ti, šta je to!“ reče Petar.
’ — i ja ga povedoh na zli put njegov!“ „Ne tako, serdare!“ umiješa se Ozrinić. „Da li nije časnije po nj, što je odmah primio crnogorsko krštenje, bez kojega se ni rođeni Crnogorac ne ubraja među
“ Svi potvrdiše da je tako. Ozrinić stade prebirati za kolanom, govoreći: „Baš bjeh i zaboravio, no se sad sjetih! Donio sam nešto, kao neka ikonica šta
“ reče serdar, pa se saže i potra ga po čelu. „Jednoga već poznaje!“ reče Ozrinić, sagnuvši se i ljubeći se s njim. „A kako si?“ „Dobro!“ odgovori Janko. „Crnogorac! Bogami!“ reče Spasoje, ushićen.
“ odgovori Janko. „Crnogorac! Bogami!“ reče Spasoje, ushićen. „Čuli ga kako reče: dobro!“ „Ama soko, čoče!“ prihvati Ozrinić. „Rekao sam vam prijed pa i sad, kao da je među nama nikao, i to jedan od poboljijeh!
„Šta je to, Stake?“ zapita je mati, ulazeći iz avlije. „Pa nekakva amajlija, šta li, Jankova. Donio je Ozrinić. Bješe mu tamo ostala!“ „Živni, dijete moje, živni da postavljamo. Vrijeme je već, mnim, da se večera— Milica!...
„Ho-ho-ho! čujete li ljuđi, đe se stani Obilićev trag!?“ „E, da nije u Ozriniće, može biti da bi u Cuce!“ primjeti Ozrinić. U to posjedaše i zamukoše, jer Milica bješe donijela rakiju. U ono doba nije se za kavu ni čujalo u ovim krajevima.
„Pa ima njegovu ikonicu obješenu o grlu. Bješe je izgubio a donio mu je Ozrinić o Đurđevu dne“, reče Stana. Obje se digoše i priđoše k njemu. Janko, smijući se, izvadi iz njedara sličicu.